O blaženom Mihaelu Sopoćku

Kratki životopis bl. Mihaela Sopoćka

Mihael Sopoćko rođen je 1. studenoga 1888. godine u mjestu Juszewszczyzna, sadašnja Bjelorusija. Bio je najmlađe od četvoro djece u obitelji. Odrastao je u teškim materijalnim uvjetima, ali okružen roditeljskom ljubavlju. Godine 1910. stupio je u sjemenište u Vilni a sakrament svećeničkog reda primio je 15. lipnja 1914. godine. Od 1914. do 1918. služio je kao kapelan u župi Taboryszki. Sam je uvidio nedostatke svoga školovanja, pa je 1918. godine  otišao u Varšavu upisati studij.

Kada je započeo rat s boljševičkom Rusijom, prijavio se za vojnog kapelana kako bi mogao služiti domovini. Službu kapelana obavljao je i nakon rata, sve do 1932. godine. Po završetku rata, vratio se na studij moralne teologije. Istovremeno je, od 1922. do 1924., studirao pedagogiju, pišući diplomski rad na temu: utjecaj alkohola na školsku mladež. Nakon što je 1926. na Varšavskom sveučilištu obranio doktorski rad iz moralne teologije, vraća se u Vilnu, gdje uz službu vojnog kapelana,  započinje njegova služba u sjemeništu, na sveučilištu u Vilni, i služba ispovjednika u ženskim redovničkim zajednicama.

Dana 17. siječnja 1933. godine vlč. Sopoćko imenovan je ispovjednikom u Družbi sestara Majke Božje od Milosrđa. U ljetnim mjesecima te godine došlo je do prvoga susreta vlč. Mihaela Sopoćka sa sestrom Faustinom. Od tog trenutka postao je njezin ispovjednik i duhovnik. Susret sa sestrom Faustinom dao je novu dimenziju životu vlč. Sopoćka. Centar njegova života bilo je širenje kulta Božjeg milosrđa i briga o njegovu priznavanju. Izvršio je sve što je sv. Faustina primila u objavljivanjima od Milosrdnog Isusa. Naložio joj je pisati svoja nutarnja proživljavanja, zahvaljujući čemu je nastao Dnevnik. Doveo je do crtanja slike Milosrdnog Isusa prema uputama sestre Faustine. Vlč. Sopoćko započeo je brigu oko priznavanja slike i širenja štovanja blagdana Božjega milosrđa nedjelju po Uskrsu, do posljednjih dana svoga života, ne dočekavši plodove svojega rada. Osnivač je Družbe sestara Milosrdnog Isusa, družbe o kojoj je Isus govorio sestri Faustini. Za prvu zajednicu sestara napisao je formacijski list, a kasnije uredio Konstitucije, prema mišljenjima i idejama sv. Faustine.

Vlč. Mihael Sopoćko neumorno je pisao molbe crkvenim vlastima o potvrđivanju širenja štovanja Božjeg milosrđa. Preko znanstvene publikacije dao je teološki temelj za nove forme kulta Božjega milosrđa, koje je gorljivo popularizirao. Nakon smrti sv. Faustine, s kojom je vlč. Sopoćko održavao kontakt do kraja njezina života, ispunio je zadana objavljenja. Godina 1942.-1944. skrivao se pred Gestapom u mjestu Czarny Bór blizu Vilne. U srpnju 1944. godine u Vilnu je došla sovjetska armija. Usprkos tome, svećenik Sopoćko ostao je u mjestu i pomagao u pastoralu u crkvi sv. Ivana. Sve veća ograničenja za Crkvu i pastoral nisu ga obeshrabrila. Posluživao je s velikom gorljivošću, katehizirao mlade, obrazovao je sovjetske katehete, evangelizirajući Ruse koji su se tada našli u Vilni. U svom radu otkrivao je sve više posebnu skrb i snagu Božjega milosrđa koju je neprestano širio. Rezultat te djelatnosti bila je prijetnja uhićenjem. Zato na poziv svoga nadbiskupa Sopoćko 1947. godine napušta Vilnu i odlazi u Bìałystok. Predaje u sjemeništu, koje vodi do 1962. godine. Bdije nad osnivanjem nove Družbe, aktivno se uključujući u formaciju sestara. Barem jednom u godini, a ponekad i češće, posjećivao je sestre u Myślibórzu, gdje se nalazi prva kuća Družbe. Održava konferencije, naučava i informira o stvarima vezanim za razvoj štovanja Božjega milosrđa. Trudi se osobno razgovarati sa svakom sestrom. Zalaže se za nove zaklade i savjetuje kod osnivanja novih kuća.

Svoje posljednje tjedne proživio je u izvršavanju Božje volje i u duhu duboke vjere prihvatio je odlazak s ovoga svijeta. Umro je 15. veljače 1975. godine, na imendan sestre Faustine. Njegova beatifikacija bila je 28. rujna 2008. godine u Bìałystoku u Poljskoj.

 

Sv. Faustina o bl. Mihaelu Sopoćku

Iz Dnevnika sestre Faustine

Neprestano sam molila da mi Bog podari tu veliku milost imati duhovnog vođu. Tu sam milost dobila tek nakon vječnih zavjeta kad sam došla u Vilnu. Bio je to prof. Sopoćko. Bog mi je podario nutarnje ga upoznati, prije nego što sam pošla u Vilnu.

Dn 34

Ipak Božja dobrota je bezgranična. On mi je obećao vidljivu pomoć ovdje na zemlji i dobila sam je nakon kratkog vremena u Vilni. U prof. Sopoćku prepoznala sam Božju pomoć. Još prije nego sam došla u Vilnu, poznavala sam ga kroz moja nutarnja viđenja. Jednog određenog dana vidjela sam ga u našoj kapeli između oltara i ispovjedaonice. Istodobno sam čula glas u svojoj duši “Ovo je za tebe vidljiva pomoć na zemlji. On će ti pomoći vršiti Moju volju na zemlji.”

Dn 53

Prof. Sopoćka mora Bog jako ljubiti. To govorim jer sam spoznala kako jako Božja pažnja počiva na njemu u određenim trenucima. Ja to vidim i izuzetno se radujem da Bog ima takve izabranike.

Dn 63

Jednom sam nutrinom ugledala svog ispovjednika i vidjela koliko će trpiti. – Prijatelji će te napustiti, svi će ti se suprostaviti i umanjit će se tvoje fizičke snage. Vidjela sam te kao jagodu grozda, izabranu od Gospodina i bačenu u prešu patnji. Tvoja duša, oče, bit će ispunjena sumnjom u nekim trenucima, koje se odnose na Djelo i na mene. Vidjela sam kao da bi ti se i Bog usprotivio i upitah Gospodina, zašto On tako postupa s tobom kao da ti želi otežati što ti pak zapovijeda. Gospodin je uzvratio: “S njim postupam tako za svjedočanstvo tomu da je to moje djelo. Reci mu da se ne treba ničega bojati. Toliko kruna bit će u njegovoj kruni, koliko će se duša spasiti ovim djelom. Ne nagrađujem za dobar uspjeh rada, nego za trpljenje.”

Dn 90

Jednom kad sam razgovarala sa svojim duhovnim vođom, ugledala sam nutrinom – munjevito kratko – njegovu dušu u velikoj tjeskobi, u tako velikoj muci, kako Bog samo rijetko dodiruje duše takvim plamenom. Patnje dolaze od ovog Djela. Doći će vrijeme u kojem će od Boga preporučeno Djelo doživjeti prividno potpuno uništenje. Ali zatim slijedi Božje djelovanje velikom snagom, koje će svjedočiti istinitošću. To će Crkvi podariti novi sjaj, koji već dugo u njoj počiva. Da je Bog beskrajno milosrdan, ne može nitko osporiti. On želi da ga duše najprije upoznaju kao Kralja Milosrđa. Kad započne ovaj pobjednički pohod, sve ćemo već biti u novom životu gdje više nema boli. No prethodno tvoja duša bit će napojena gorčinom naočigled uništenja tvojih nastojanja. Ali ovo uništenje događa se samo prividno, jer što Bog jednom odredi to On ne mijenja. Premda uništenje ostaje prividno, patnja je pak stvarnost. Kad će se to ispunjati, ne znam. Koliko će dugo trajati – ja ne znam.

Dn 378

U petak kod slavljenja u Ostra Brami, kad je slika bila izložena, bila sam nazočna na propovijedi, koju je držao moj ispovjednik. Bila je to prva propovijed o Božjem milosrđu, koju je Isus bio tražio već tako dugo. Kad je on govorio o velikom milosrđu Gospodinovu, slika je poprimila živi lik a zrake su prodirale u srca okupljenih…

Dn 417

Kad sam vidjela trud i požrtvovnost prof. dr. Sopoćka u ovoj stvari, divila sam se njegovoj strpljivosti i njegovoj poniznosti. To ga nije stajalo samo puno truda i neprijatnosti, nego i puno novca. I sve je pak platio profesor dr. Sopoćko. Vidim da ga je Božja providnost pripremila za ovo djelo milosrđa još prije nego sam ja zato molila Boga.

Dn 422

Jednom ugledah prof. Sopoćka u molitvi razmišlajujući o ovim stvarima. Vidjeh kako se iznenada ocrta krug svjetlosti nad njegovom glavom. Premda smo udaljeni jedno od drugog često ga vidim, najčešće kako uprkos iscrpljenosti radi za svojim pisaćim stolom.

Dn 762

Čudim se mnogim ponižavanjima i patnjama, koje svećenik mora prihvatiti u vezi s ovom stvari. To vidim u posebnim trenucima a pomažem ga svojom nedostojnom molitvom. Samo Bog sam može podijeliti takvu hrabrost,  u drugom slučaju duša bi malaksala. Ali s radošću vidim da sve protivštine doprinose većoj Božjoj časti. Bog nema puno duša takve vrste. O beskrajna vječnosti, ti ćeš objelodaniti napore herojskih duša, jer zemlja nagrađuje takve napore nezahvalnošću i mržnjom.

Dn 838

On mi je preporučio sve pocrtati o čemu znam da ne potječe od mene. Radi se o svemu što mi Isus govori, a što čujem u duši. On me već nekoliko puta molio zato, ali ne imadoh vremena, ili mi se čak nije žurilo s time. Ali otkuda on zna da to nisam upotpunila. To me je jako začudilo, a sad idem svim srcem na taj posao.

Dn 959

Ovaj svećenik je velika, sve do ruba Bogom ispunjena duša.

Dn 1238

Jutros je otputovao prof. Sopoćko. Kad sam uronila u zahvalnu molitvu za tu veliku milost susreta, iznenada sam bila posebno jako sjedinjena s Gospodinom. On mi reče: “To je svećenik po Mojem Srcu. Njegovi napori su Mi dragi. Ti vidiš, Moja kćeri, da se mora ostvarivati Moja volja i što sam obećao, Ja držim. Po njemu sijem utjehu patničkim i mučeničkim dušama. Svidjelo Mi se po njemu širiti pobožnost Mojem milosrđu. Po Djelu milosrđa više će duša doći Meni, nego bi on mogao postići odrješenjima danju i noću do konca svoga života. Tako bi on djelovao samo do svoje smrti. Ali po Djelu on će nastaviti djelovati do Sudnjeg dana.” 

Dn 1256

Vidim prof. Sopoćka kako mu je napeta duša i radi na Božjoj stvari da bi podastro Božje želje crkvenim dostojanstvenicima. Po njegovim nastojanjima zasvijetlit će novo svjetlo u Božjoj crkvi na utjehu dušama. Prethodno mu je duša ispunjena gorčinom, kao da je to plaća za njegova nastojanja prema Bogu, ali to neće tako ostati. Vidim njegovu nepovredivu radost koju će mu Bog darovati djelomice već ovdje na zemlji. Takvu vjernost prema Bogu, kojom se odlikuje ova duša, nisam još susrela.

Dn 1390

Bog ponekad pripušta u Svom neiscrpivom sudu, da se oni, koji su iznijeli najveće poteškoće u ovom Djelu, ne obraduju više ovdje na zemlji njegovim plodovima. Svo radovanje čuva Bog za vječnost… Te duše najviše sliče Otkupitelju, koji je u Svom djelu, što ga je izvršio ovdje na zemlji, doživio samu gorčinu.

Dn 1402

Sveta misa, slavio ju je prof. Sopoćko. Bila sam nazočna kod te Sv. mise i ugledah Dijete Isusa. Dodirnuo je jednim prstićem čelo svećenika i reče mi: “Njegova je misao tijesno povezana s Mojom. Budi mirna s obzirom na Moje Djelo. Neću dopustiti da se on vara, a ti ništa ne poduzimaj bez njegova dopuštenja.”

Dn 1408

Vidjela sam molitveno naprezanje jednog određenog svećenika. Njegova molitva sličila je Isusovoj molitvi u Maslinskom vrtu. O, kad bi taj svećenik znao, kako je draga Bogu njegova molitva.

Dn 1534

Danas sam vidjela naprezanja tog svećenika u Božjoj slavi. Njegovo srce započinje doživljavati ono čime je bilo ispunjeno Božje Srce za vrijeme zemaljskog života. Za napore – nezahvalnost. Ali njegova je požrtvovnost za Božju slavu velika.

Dn 1547

O moj Isuse, Ti vidiš kako veliku zahvalnost osjećam za prof. Sopoćka, koji je toliko daleko doveo Tvoje djelo. Ta je ponizna duša izdržala sve oluje. Nije se dala obeshrabriti protivljenjima, nego je vjerno slijedila Božje zahtjeve.

Dn 1586

Sestre Milosrdnog Isusa o bl. Mihaelu Sopoćku

«U životu nisam mnogo toga uspio. Jedno jesam, nikad nisam izgubio pouzdanje u Božje Milosrđe.»

  1. Mihael Sopoćko

Kad je postao svećenik bio je najprije župni vikar ali nije imao mnogo posla, iako je u sjemeništu bio navikao da uvijek nešto rade da se angažiraju, taj stari svećenik koji je bio njegov župnik navikao je na drugi način rada više pasivniji. Njemu je bilo jako teško (piše u svom dnevniku) borio se sa kušnjama koje su mu tamo dolazile, sjetio se kako je Isus primio kalež koji mu je «dao Otac».

Na kraju je odlučio preči u akciju tako da je forsirao mnoge inicijative kao: katehiziranje mladeži, stvorio je župnu biblioteku, vodio tečajeve pjevanja i župni zbor, počeo je vjeronauk koji je dozvoljavao da djeca i odrasli pristupe sakramentima na odgovorniji i zreliji način. Interesirao se duhovnim životom svojih župljana i čak je imao neki utjecaj na njih (pomogao se pomiriti nekim susjedima i par parova koji su živjeli bez sakramenata pomogao je da se vežu sakramentalno u Crkvi). Što mu je davalo toliku snagu i želju da to radi? On sam na diskretan način piše o tome u svom dnevniku:»Imao sam druga koji mi je davao sve, mijenjao je moju žalost u radost, razočaranje u volju za radom zamijenio. On mi je rekao što treba da činim, što da radim, podsjetio me na malene koje je nazivao svojom mlađom braćom i koje ja najviše volio.

U toku dvije godine koje je tamo proveo osnovao je preko 30 škola u kojima se učilo preko 1000 djece. Škole su se nalazile u  privatnim kućama i imali su po dva ili tri razreda koja su imala od 40 do 60 učenika. Pošto je nedostajalo učitelja organizirao je tečajeve za buduće učitelje i također tečajeve za odrasle koji su bili nepismeni.

– Jako dugo je bio i vojni kapelan. U međuvremenu je i studirao i postao doktorom teologije.

– U 1922 postao je duhovni otac u sjemeništu u Vilnu, na početku nije htio to prihvatiti jer je smatrao da nije dostojan toga, ali na kraju morao je prihvatiti jer biskup insistirao.

– 1933 upoznao je sestru Faustinu koja mu je odmah rekla da ga pozna od davna i da treba da bude njezin duhovnik i da glasi svijetu o Božjem milosrđu, ona u svom dnevniku govori ovako o njemu:» Došao je tjedan kad sam se trebala ispovijedati i na moju radost vidjela sam svećenika kojeg sam znala još prije nego li je došao do Vilna. Vidjela sam ga u viđenju, onda sam čula u duši te riječi: Evo mog vjernog sluge, on će ti pomoći ispuniti Moju volju ovdje na zemlji.». Ne vjeruje tome što s. Faustina mu govori i tako ju šalje na psihijatričke preglede. Naređuje joj da piše dnevnik  i da njemu govori samo o grijesima na ispovijedi. Radoznao plača slikara E. Kazimirovskog da naslika sliku Milosrdnog Isusa tako kako ga je ona vidjela. Od onda M. Sopoćko cijelim srcem je u realiziranju djela Milosrđa  tj. u studiranje i pokušavanje objasniti na teološki način da treba da bude blagdan Božjeg Milosrđa, krunica itd. Piše do raznih biskupa ali ne nalazi razumijevanja. Napisao je traktat « De Misericordia Dei deque eiusdem festo instituendo. Tractatus dogmaticus ac liturgicus». Slao je to svoje djelo do svih katoličkih vlasti na cijelom svijetu. (to djelo pomagala mu je napisati jedna od naših prvih majki I. Osinska jer je bila jako dobra u latinskom jeziku, onda još kao studentica). Traktat dospio je i do Svetog Oca Pia XII. koji je preko nekih izvora informirao abp. Jalbzikovskog da ako se obrati svetoj stolici sa molbom za širenje kulta Božjeg Milosrđa u njegovoj nadbiskupiji, on bi dao svoju potporu, ali nadbiskup nikad nije iskoristio tu priliku.

– U 1939 Njemci napali su Poljsku, on u tom trenutku vidio je potrebu još veću da govori o Božjem Milosrđu i tako putovao je po okolici Vilna i u Crkvama, privatnim kućama, u sastancima katoličke inteligencije i svima govorio o tome.

U vrijeme sovjetske okupacije saznao je da gestapo i tajna policija Litve traže ga da bi ga zatvorili, tražili su ga na Litvi i na Bijelorusiji i radi svoje sigurnosti pustio je bradu, promijenio ime i sakrio se u neko selo i radio je kao stolar dvije godine. Pisao je mnoga pisma i do šest mladih žena koje su bile željne posvetiti svoj život Božjem Milosrđu. Zvao ih «izabranicama Isusovog Srca, stupovima nove družbe, povjernicama Božjih tajni, željene i namoljene 5 godina u svakoj sv. Misi» Već u svojim prvim pismu sugerirao im je da u budućnosti osim tih tri zavjeta (čistoća, siromaštvo i poslušnost) bi imali još jedan zavjet : milosrđe. U nekom drugom pismu im je napisao da Bog ih želi postaviti među,: grešnike, ateiste, ostavljene, među pogane, među zatvorenike, bolesne, beskućnike, sirote, očajne. Nekada, kad su uspijevale mlade su djevojke dolazile do njega i onda su dugo pričale s njim, davao im je duhovne savjete, i u Vilnu zamolio je nekoliko pouzdanih prijatelja da se brinu za njih. Dok se sakrivao bio je i dušobrižnik sestrama Uršulinkama koje su tamo živjele.

– Na kraju rata preselio se u Bialystok i tamo nadbiskup postavio ga da predaje mnogo predmeta jer poslije rata nije bilo dovoljno profesora. Predavao je pedagogiju, katehetiku, homiletiku i ponekad psihologiju, povijest filozofije, teologiju pastoralnu, jezik ruski i latinski, teologiju unutarnjeg života i teologiju pastoralnu.

– Vodio je akciju protiv alkohola (jer onda u Poljskoj bio je to veliki problem) koja je jako dobro uspijevala, jer u okolini prodavanje alkohola se je smanjilo. Čak predstavitelji onih koji su imali monopol na prodaju alkohola su protestirali.

– U 1955. godini počeo je dušobrižničku djelatnost u kapeli sestara Misionarka Svete Obitelji. Mnogo im je pomogao, čak proširio kapelu koja je bila dosta mala da može doći više ljudi na Svetu Misu, jer im je bilo daleko do Crkve.

– Prve sestre Milosrdnog Isusa u međuvremenu (1947) došle su u Mysliborz gdje je postala naša prva kuća. Kad bl. Sopoćko došao ih je posjetiti, u svojim memoaru piše da kad je ušao u malu Crkvicu i je vidio malo oštećeni vitraž ( koji pokazuje umiranje Isusovo na križu) koji je bio iznad oltara jako se iznenadio i razveselio se jer se podsjetio  kako mu je sestra Faustina pričala o maloj Crkvici i tom vitražu (kojeg je ona vidjela u viđenjima) gdje je trebala biti kuća sestara.

– Jako je mnogo pisao o Božjem Milosrđu, sve njegove homilije na tu temu isto je izdao čak je izdao i devetnicu Božjem Milosrđu.

Izgledalo je kao da će se Kult Božjeg Milosrđa razvijati polako ali bez velikih poteškoća, ali tako je samo izgledalo. Jer svako djelo koje potiče od Boga mora da prođe svoje kušnje i bl. Sopoćko imao ih je mnogo pogotovo sa strane mjesnih biskupa svoje nadbiskupije, jer kako se kaže « nitko nije prorok u vlastitom domu». Kongregacija sv. Oficija zabranila je širenje kulta Božjeg Milosrđa u 1959. godine

Pošto Crkvene vlasti nisu htjele čuti o objavljenjima s. Faustine (govorili da ih treba tretirati kao privatna objavljenja) on je pokušavao objasniti o Božjem Milosrđu i o blagdanu koji je trebao biti ustanovljen, biblijskoj, teologijskoj liturgijskoj i pastoralnoj postavi i ta istraživanja sažeta su u četiri knjige koje se zovu «Milosrđe Božje svim u Njegovim djelima».

– Na žalost nije se dočekao priznanja kulta Božjeg Milosrđa (ali je do zadnjeg se borio da bude ustanovljen taj blagdan) jer je umro 15.02.1975.g. u Bialymstoku. Proglašen je blaženim 28.09.2008.g. isto u Bialymstoku (Poljska)

– Godine 1978. na molbu kardinala Karola Wojtile poslana je molba za skidanje notifikacije koja je odobrena jer je u međuvremenu kardinal Wyszynski poslao u Rim pismo o početku postulature za beatifikaciju s. Faustine.

Sa beatifikacije bl. Mihaela Sopoćka

Isus je rekao sv. Faustini da napiše tako u svom dnevniku: « Napiši, da danju i noću moj pogled počiva na njim.»

Na kome je počivao Isusov pogled?

Na blaženom Mihaelu Sopoćku, tom posebnom poljskom svećeniku; odgojitelju mladih, ispovjedniku, duhovnom ocu. Sopoćko je najprije uzor vječne ljepote «nasljedovanja Krista», njegov život obrazuje dobrotu i milosrđe Krista. A Milosrđe Božje potrebno nam je svaki dan, ponajprije u našim obiteljima. Svaki dan žena treba imati razumijevanja prema svome mužu i on treba ju darovati tim istim razumijevanjem i stalno obnavljati uzajamnu vjernost. Svaki dan roditelji treba da opraštaju svojoj djeci neposlušnosti i razne stvari, ali istodobno djeca treba da budu strpljivi prema roditeljima, treba da nasljeduju njihov primjer i slušaju njihove opomene. Ima jedna stvar koju bl. M. Sopoćko prikazuje svećenicima a to je neka budu neumorni u svojoj dušobrižničkoj gorljivosti. Potiče ih da u sebi oblikuju srce dobro i milosrdno, da budu strpljivi, mirni i srdačni, ustrajni u katehiziranju djece, mladih i odraslih. Potiče ih da uvijek budu na raspolaganju konačnoj u posluzi udjeljivanja oprosta za vrijeme sakramenta sv. ispovijedi. Neka ispovjedaonica postane najvažnija ambona svećeničkog naučavanja. Tako je radio bl. M. Sopoćko, na taj način je mogao ponovno vratiti radost u život mnogim ljudskim dušama. Osim toga naš blaženik ima zasluge u vođenju ka svetosti dušu mlade redovnice, sestre Faustine Kovalske. On se posvetio širenju kulta Božjeg Milosrđa, utemeljitelj je družbe sestara Milosrdnog Isusa. Neophodna zadaća svakog svećenika je širiti Božje Milosrđe nad ljudskom nevoljom; druga je zadaća vođenje duša posvećenih i svjetskih na putu kršćanske savršenosti. Baš sada u moderno doba u takvoj kulturi Crkvi su potrebni svećenici koji mogu biti duhovni vođe, iskusni u vođenju i mudri u poznavanju toga što je dobro i ispravno. Mladi i odrasli danas trebaju mudre osobe koje će voditi njihovu slobodu na izbore koje su u skladu s Evanđeljem.

                                                                                                Kardinal Angelo Amato

                                                                                        Prefekt kongregacije za kanonizacije