Povijest Božjeg milosrđa

Povijest štovanja Božjeg milosrđa

Iako se Božje milosrđe štovalo i zazivalo kroz čitavu povijest čovječanstva, možemo reći da štovanje Božjeg milosrđa u novom obliku počinje sa 22. veljače 1931. Toga dana je u poljskom gradu Plocku, tada 25 – godišnja redovnica Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa, sestra Faustina, imala prvo viđenje Milosrdnog Isusa.

On joj tada zapovjeda da naslika Njegovu sliku prema tome ukazanju. Uz mnoge muke i neshvaćanja sestra Faustina je u svome životu ustrajala u vršenju svega što je Isus od nje tražio. Zanimljivo je da je u to vrijeme u Krakowu postojala crkva s naslovom Milosrđe Božje koja je sagrađena još 1629. godine. Svetkovina se slavila 14. rujna kao Uzvišenje svetog Križa. Tako se sestra Faustina jednom obraća Isusu riječima: “Čudi me, da mi zapovijedaš govoriti o svetkovini milosrđa a meni se govori da postoji takva svetkovina. Čemu trebam onda o tom govoriti?” Isus uzvrati: “Tko od ljudi zna o tom? Nitko. Čak i oni koji trebaju propovijedati milosrđe i ljude poučavati, često oni sami ne znaju. Stoga želim da se ova slika svečano blagoslovi i javno štuje prve nedjelje poslije Uskrsa, da to upozna svaka duša.” (Dn 341)

U lipnju 1934. je slika Milosrdnog Isusa dovršena i postavljena u hodniku samostana Sestara sv. Bernarda uz crkvu sv. Mihaela u Vilni.

Od 26. do 28. travnja 1935. u Vilni u Ostra Brami (Litva) slika je po prvi put izložena javnom štovanju. Ujedno, 26. travnja 1935. je bila i prva propovijed o Božjem milosrđu koju je držao vlč. Sopoćko, ispovjednik sestre Faustine. (Dn 417)

Slikanje slike u ozračju Božje nazočnosti, njezino postavljenje na javno čašćenje, širenje krunice Božjeg Milosrđa, sve to dovodi do širenja pobožnosti Božjem milosrđu.

U lipnju 1935. godine u Vilni sestra Faustina piše: “Bog traži redovničku zajednicu, koja treba propovijedati Božje milosrđe i izmoliti ga svijetu.“ (Dn 436). Kada je sveta Faustina 1938. godine bila već na samrti u bolnici u Krakowu, vlč. Sopoćko razgovara s njom o novoj Družbi, koju je ona htjela osnovati. Sestra Faustina umire 1938. godine bez da vidi novu Družbu.

Nakon smrti sestre Faustine, njezin ispovjednik vlč. Sopoćko se osjeća odgovornim za realizaciju Djela Milosrđa. Tako se on trudi oko priznanja Blagdana Božjeg Milosrđa i izdaje sličice i brošure o Milosrdnom Isusu.

1941. godine dolazi mu jedna studentica, Jadviga Osinska, i govori da se odlučila posvetiti službi Premilosrdnog Spasitelja i osnovati novu Družbu ili nešto slično sa ciljem veličanja Boga u Njegovom beskrajnom milosrđu. Nedugo zatim dolazi Izabela Naborowska, a godinu dana kasnije još četiri djevojke. Od veljače 1942. godine vlč. Sopoćko započinje sa formacijskim susretima sa kandidatkinjama, a 11. travnja 1942. godine u Vilni, šest prvih kandidatkinja polažu zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Nova redovnička zajednica osnovana je 1941.,a  zajednički život je započeo u Mysliborzu (Poljska) 25. kolovoza 1947. Vlč. Sopoćko o sestrama piše: Vi ste prve cigle u temeljima pod zdanjem, koje će izrasti po Volji Božjoj.” (Pismo vlč. M. Sopoćka, 1947.) Družba je dobila biskupska prava 1955 i uz polaganje triju redovničkih zavjeta posvetila se širenju pobožnosti Milosrdnom Isusu. Međutim 1958. godine Kongregacija Svete Službe izdala je dekret kojim se ograničava pobožnost Božjeg Milosrđa. To je značilo zabranjivanje molitava i slika koje potiču iz navodnih ukazanja, jer doživljaji sestre Faustine okarakterizirani su kao da nemaju natprirodan smisao. Vlč. Sopoćku dodjeljen je (gravisimum monitum-najteži ukor).

Kongregacija za nauk vjere 30. lipnja 1978. objavila je Obavijest koja govori,da izvorni dokumenti i različite obavijesti iz 1958. više ne obvezuju. Točnije da je odobreno štovanje Božjeg Milosrđa. Pobožnost Božjem Milosrđu se ponovno počinje širiti. Odjeku ove pobožnosti pridonijet će i enciklika pape Ivana Pavla II. “Bogat milosrđem” iz 1980. godine. Konačno 1981. godine objavljen je dnevnik sestre Faustine što pobožnost prema Božjem Milosrđu donosi u srca mnogih vjernika, najprije u Poljskoj, a onda i diljem svijeta. 1993. papa Ivan Pavao II. proglašava sestru Faustinu blaženom, a 30. travnja 2000. na nedjelju poslije Uskrsa i svetom. Ujedno, na taj dan i proglašava nedjelju poslije Uskrsa blagdanom Božjeg Milosrđa za cijelu Crkvu. Zanimljivo je istaknuti da je sveta Faustina proglašena svetom u 2000. godini, godini jubileja, kao prva svetica trećeg tisućljeća, baš kao što je i pobožnost Božjem Milosrđu pobožnost za treće tisućljeće.

17. kolovoza 2002. u Krakowu, papa Ivan Pavao II. posvećuje baziliku Božjeg Milosrđa i proglašava ju svjetskim svetištem Božjeg Milosrđa. Ali ne samo to, nego i cijeli svijet  posvećuje Božjemom milosrđu.

Svim tim djelima Bog se u svojoj ljubavi približava čovjeku i objavljuje se kao Milosrdni Spasitelj svakog čovjeka. Prihvatimo Njegov poziv  jer On sam nam poručuje : ” Prije nego što dođem kao Pravedni sudac, doći ću kao Kralj milosrđa.”  (Dn 83)

Nastavimo širiti Djelo milosrđa koje je započelo sa sv. Faustinom kako bi svaki čovjek upoznao i prihvatio Božje milosrđe!

Važniji datumi pri razvoju pobožnosti

22. veljače 1931., Plock: Isusovo ukazanje poljskoj redovnici s. Faustini Kowalskoj s nalogom da naslika sliku Milosrdnog Isusa

26.-28. travnja 1935, Vilna: slika Milosrdnog  Isusa prvi puta izložena javnom štovanju

13. rujna 1935, Vilna: Isus objavljuje s. Faustini krunicu Božjeg milosrđa

5. listopada 1938., Krakow: s. Faustina umire

1941., Vilna: osnovana Družba sestara Milosrdnog Isusa

1958., Rim: zabrana pobožnosti Božjem milosrđu

1978., Rim: odobrenje pobožnosti Božjem milosrđu

1980., Rim: papa Ivan Pavao II. objavljuje encikliku “Bogat milosrđem”

1981., Poljska: započinje tiskanje Dnevnika s. Faustine

18. travnja 1993., Rim: s. Faustina proglašena blaženom

30. travnja 2000., Rim: s. Faustina proglašena svetom

30. travnja 2000., Rim: za cijelu Crkvu uspostavljena svetkovina Božjeg milosrđa

17. kolovoza 2002., Krakow: papa Ivan Pavao II. posvetio svijet Božjem milosrđu i posvetio svetište Božjeg milosrđa

2. travnja 2005., Rim: papa Ivan Pavao II. umire na svetkovinu Božjeg milosrđa

2005., Vilna: osnovana muška redovnička zajednica “Braća Milosrdnog Isusa”

2. travnja 2008., Rim: na godišnjicu smrti pape Ivana Pavla II., papa Benedikt XVI. otvorio prvi svjetski kongres Božjeg milosrđa

28. rujna 2008., Bialystok: duhovnik s. Faustine, Michal Sopoćko proglašen blaženim

1. svibnja 2011., Rim: na svetkovinu Božjeg milosrđa papa Ivan Pavao II. proglašen blaženim

1.-5. listopada 2011., Krakow: održan drugi svjetski kongres Božjeg milosrđa

Iz Dnevnika sestre Faustine o slici Milosrdnog Isusa

Slika Milosrdnog Isusa potiče iz vizije koju je sestra Faustina imala u Plocku 22. veljače 1931. godine. U toj viziji Krist je izrazio svoju želju da se naslika Njegova slika, te da ispod nje budu napisane riječi: Isuse, uzdam se u Tebe.

Slika predstavlja Uskrslog Krista na čijim su rukama i stopalima vidljivi znaci pribijanja na križ. Iz Njegovog probodenog srca, koje se ne vidi, izlaze dvije zrake: crvena i bijela.

„Navečer, kad sam bila u ćeliji, ugledala sam Isusa, Gospodina, u bijeloj odjeći. Jedna ruka je podignuta za blagoslov, druga je dodirivala odjeću na grudima. Iz otvorenog dijela odjeće na prsima izlazile su dvije velike zrake: crvena i bijela. Šuteći promatrah Gospodina. Moja duša je bila prožeta strahom ali i velikom radošću. Nakon nekog vremena Isus mi reče: ‘Naslikaj sliku prema onom što vidiš, s potpisom: Isuse, ja se uzdam u Tebe. Ja želim da se ta slika štuje, najprije u vašoj kapeli, a onda u cijelom svijetu.’ “ (Dn 47)

Kada ga je sestra Faustina zapitala za značenje tih zraka, Isus joj je objasnio da bijela zraka označava vodu koja opravdava duše, a crvena zraka znači krv koja daje život dušama.

 „Obje zrake znače krv i vodu. Bijela zraka označuje vodu koja opravdava duše. Crvena zraka označuje krv koja je život duša…Ove dvije zrake izvirale su nekoć iz dubina Mog milosrđa, kad je koplje otvorilo moje umiruće srce na križu.“ (Dn 299)

Isus je zahtijevao od sestre Faustine da na slici treba biti potpis “Isuse, ja se uzdam u Tebe”.

 „Isus me je podsjetio kako mi je kazao prvi put, da riječi “Isuse, ja se uzdam u Tebe” moraju biti vidljive.“(Dn 327)

Nadalje, Isus obećava svojim milosrđem zaštiti od Božje srdžbe i pravde sve koji budu štovati sliku.

„Ja obećavam da ona duša, koja štuje ovu sliku, neće biti izgubljena. Obećavam također, već ovdje na zemlji pobjedu nad neprijateljima, posebno u trenutku smrti. Sam ću ih braniti kao svoju čast.” (Dn 48)

„Ove zrake štite duše pred srdžbom Mog Oca. Blago onom tko će živjeti u njihovoj sjeni jer ga neće stići pravedna ruka Božja.“  (Dn 299)

Isus je sestri Faustini rekao da će po slici dijeliti dušama mnoge milosti.

 „Reci ispovjedniku, da slika treba biti izložena u crkvi a ne u klauziri samostana. Po slici dijelit ću dušama mnoge milosti, stoga joj svaka duša treba imati pristup.“ (Dn 570)

Isus nas poziva da upoznamo Njegovo neiscrpivo milosrđe, i da koristimo zasluge Njegove muke, tj. krvi i vode koju je prolio za nas na križu, a koje ova slika prikazuje.

„Neka cijelo čovječanstvo upozna Moje neiscrpivo milosrđe. To je znak konačnog vremena. Zatim dolazi Dan pravednosti. Dokle je još vrijeme,neka se utječu izvoru Mojeg milosrđa. Neka koriste krv i vodu što je za njih tekla.“ (Dn 848)

Povijest nastanka različitih slika

Eugeniusz Kazimirowski (1934.) Adolf Hyla (1943.)  Stanislaw Batowski (1943.)

Danas možemo susresti različite slike Milosrdnog Isusa.
Prvu je u lipnju 1934. izradio slikar Eugeniusz Kazimirowski i ona je bila obješena u hodniku samostana Sestara sv. Bernarda uz crkvu sv. Mihaela u Vilni, gdje je prof. Sopočko, duhovnik sestre Faustine, bio rektor tj. upravitelj crkve. 4. travnja 1937. slika je blagoslovljena s dopuštenjem nadbiskupa Romaulda Jalbrzykowskog i postavljena u crkvi sv. Mihaela u Vilni.

Godine 1944. uspostavljena je komisija stručnjaka na preporuku nadbiskupa da ocijene sliku. Oni su došli do zaključka da slika Milosrdnog Isusa, koju je naslikao E. Kazimirowski, može biti pripisana modernoj sakralnoj umjetnosti te predstavlja dragocjenu vrijednost.

Na molbu sestara Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa naslikao je slikar Stanislaw Batowski 1943. godine u Lwowu drugu sliku, koja je postavljena na bočnom oltaru kapele Reda u Warszawi u ul. Zytnia 3/9. Za vrijeme ustanka kapela i slika su izgorjele. Slika Batowskog svima se jako svidjela. Tim ohrabrena generalna poglavarica Kongregacije naručila je kod Batowskog drugu sliku za kuću u Krakowu gdje se započelo širiti štovanje Milosrdnog Isusa u novom obliku. Ta je slika dovršena i donesena 6. listopada 1943. u Krakow.
U to vrijeme obratio se umjetnik – slikar Adolf Hyla samostanskoj poglavarici u Krakowu s ponudom da naslika sliku za kapelu sestara, te je daruje kao svoj zavjetni dar za očuvanje svojih u ratu. M. Irena Krzyzanowska – poglavarica kuće – iznijela je misao gosp. Hyla nakon savjetovanja sa starijim sestrama i paterom Josefom Andraszom, da naslika sliku Milosrdnog Isusa prema uputama iz Dnevnika sestre Faustine. Hyla dobiva opis slike i jednu malenu sliku – tiskanu prema slici E. Kazimirowskog – da bi prema njoj izradio sliku.

U jesen 1943. slika je dovršena i predana Kongregaciji u Krakowu. Istodobno s Hylinom slikom stigla je i ona Batowskog. Nastao je problem: koju od obiju slika odabrati za kapelu sestara? Slučajno nazočni kardinal Sapieha odlučio je stvar. Nakon što je pogledao obje slike, reče: “Budući da je Hyla naslikao zavjetnu sliku neka ona ostane u kapeli”. On je blagoslovio sliku i dao da se postavi. Do danas je ostala ta slika na bočnom oltaru ( lijevo od glavnog ulaza ) u kapeli Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa u Krakowu. Slika St. Batowskog postavljena je u crkvi Božjeg milosrđa u Krakowu u ul. Smolenska.
Danas je među narodom raširenija slika A. Hyle. Ona se nalazi i na oltaru u bazilici Božjeg milosrđa u Krakowu.

Dopušteno je štovanje obje slike. Sam Isus je rekao sestri Faustini : “Ne nalazi se veličina slike u ljepoti boja ili poteza kistom, nego u Mojoj milosti.” ( Dn 313)

Karol Wojtyla se kao mladić molio na grobu sestre Faustine

Sjećam se kako sam za vrijeme rata – dok sam bio radnik u tvornici Solvay, što je bila u blizini samostana u Lagiewnikima – više puta išao na grob sestre Faustine koja tada još nije bila proglašena blaženom. Kod nje je sve izvanredno jer je bilo nepredvidivo kada se uzme u obzir da je ona bila tako skromna djevojka. Zar sam u to doba mogao i zamisliti kako ću je moći prvo proglasiti blaženom, a potom i svetom?

Stupila je u samostan u Varšavi. Premještena je potom u Vilnius i, na kraju, u Krakow. Upravo je ona, nekoliko godina prije rata, imala veliko viđenje Milosrdnog Isusa koji ju je pozvao da bude apostolkom štovanja Božjeg milosrđa, što se je potom posvuda u Crkvi i raširilo. Sestra Faustina umrla je 1938. Odatle je, iz Krakowa, štovanje Milosrđa Božjega ušlo u velik niz događaja svjetskih razmjera. Kada sam postao nadbiskupom, povjerio sam velečasnomu profesoru Ignacyju Rozyckome da prouči njezina djela. Najprije nije htio. Potom je temeljito studirao dostupne isprave. Na kraju je izjavio: “To je predivna mistična duša.”

Iz knjige “Ustanite, hajdemo!”, pape Ivana Pavla II.

Čin posvete svijeta Božjem milosrđu

Čin posvete svijeta Božjem milosrđu pape Ivana Pavla II

Posveta Svetišta Božjeg Milosrđa

Homilija Svetog Oca Ivana Pavla II., Krakow – Lagiewniki, 17. kolovoza 2002.

“O neshvatljivo i neistraživo Milosrđe Božje, tko Te može častiti i uzdizati na dostojan način? O vrhovni atribute Svemogućeg Boga, Ti si slatka nada grešnika.” (Dnevnik, 951)

Draga braćo i sestre!

1. Ponavljam danas ove jednostavne i iskrene riječi svete Faustine, da bih zajedno sa svima vama častio neshvatljivi i neistraživi misterij Božjeg milosrđa. Kao ona, želimo ispovjediti da ne postoji za čovjeka drugi izvor nade, izvan Božjeg milosrđa.

Želimo ponoviti s vjerom: Isuse, u Tebe se uzdam!

Za ovim navještajem, koje izražava povjerenje u svemoguću ljubav Božju, imamo osobitu potrebu u našem vremenu, u kojem čovjek iskušava zbunjenost nasuprot mnogim očitovanjima zla. Potrebno je da zazivanje Božjeg milosrđa izvire iz dubine srdaca punih trpnje, zebnja i neizvjesnosti, ali istovremeno u potrazi za nepogrešivim izvorom nade. Stoga smo danas došli ovdje, u Svetište Lagiewniki, da bismo u Kristu otkrili Očevo lice: Onoga koji je “milosrdni Otac i Bog svake utjehe”  (2 Kor 1,3). Oči duše želimo usredotočiti na oči Isusa milosrdnog, kako bismo u dubinama tog pogleda otkrili refleks njegova života, osim svjetla milosti koje smo već toliko puta primili, i koje nam je Bog rezervirao za sve dane i za posljednji dan.

2. Tu smo da posvetimo ovaj novi hram Božjem milosrđu. Prije toga čina želim od srca zahvaliti onima koji su toliko doprinijeli njegovoj gradnji. Na poseban način zahvaljujem Kardinalu Franciszeku Macharskom, koji se je toliko zalagao u toj inicijativi, očitujući svoju pobožnost prema Božjem milosrđu. Srdačno grlim Sestre Blažene Djevice Marije od Milosrđa i zahvaljujem im za njihovo djelo širenja poruke ostavljene od svete sestre Faustine. Pozdravljam kardinale i biskupe Poljske, s glavom kardinalom primatom, takoder biskupe pristigle iz različitih dijelova svijeta. Raduje me prisustvo dijecezanskih svećenika i redovnica, kao i seminarista. Srdačno pozdravljam sve sudionike ovoga slavlja i, na poseban način, predstavnike Fondacije Svetišta Božjeg milosrđa koji su se brinuli o gradnji, i radnike različitih zaduženja. Znam da su mnogi ovdje prisutni velikodušno podržali materijalno ovu gradnju. Molim Boga da bi im uzvratio na njihovoj darežljivosti i njihovom zalaganju svojim blagoslovom!

3. Braćo i sestre! Dok posvećujemo ovu novu crkvu, možemo si postaviti pitanje koje je mučilo kralja Salomona, kada je posvećivao Jeruzalemski hram kao Božje obitavalište “Ali zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji? Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam sagradio!” (1 Kra 8,27). Da, na prvi pogled, povezivati određene “prostore” s Božjim prisustvom, moglo bi izgledati neprikladno. Ipak potrebno je prisjetiti se da hram i prostor pripadaju u cijelosti Bogu. Također ako se vrijeme i cijeli svijet mogu smatrati njegovim “hramom”, ipak tu postoje vremena i prostori koje Bog bira kako bi u njima ljudi osjetili na poseban način njegovu prisutnost i njegovu milost. I narod, potaknut smislom vjere, dolazi u te prostore, siguran da se u njima istinski postavlja pred Boga živoga.

S tim istim duhom vjere sam došao u Lagiewniki posvetiti ovaj novi hram, uvjeren da je on posebno mjesto izabrano od Boga za prosipanje milosti njegova milosrđa. Molim napokon da bi ta crkva bila uvijek mjesto naviještanja poruke milosrdne Božje ljubavi; mjesto obraćenja i pokajanja; mjesto slavljenja Euharistije, izvora milosrđa; mjesto molitve i žarkog prizivanja milosrđa za nas i za svijet. Molim Salomonovim riječima: “Pomno počuj molitvu i vapaj svoga sluge, Jahve, Bože moj, te usliši vapaj i molitvu što je tvoj sluga tebi upućuje! Neka tvoje oči obdan i obnoć  budu otvorene nad ovim Domom, nad ovim mjestom za koje reče: “Tu će biti moje Ime.” Usliši molitvu koju će sluga tvoj izmoliti na ovom mjestu… I usliši molitvu sluge svoga i naroda svojega izraelskoga koju bude upravljao prema ovom mjestu. Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa; usliši i oprosti!” (1 Kra 8, 28-30)

4. ”Ali dolazi čas – i već je tu – kad će se pravi klanjaoci Ocu klanjati u duhu i istini, jer otac takve klanjaoce želi” (Iv 4, 23). Kada čitamo ove riječi Gospodina Isusa u Svetištu Božjeg Milosrđa, na posve poseban način vodimo računa da se ovdje ne može predstaviti ako ne u Duhu i istini. To je Duh Sveti, Tješitelj i Duh Istine, koji nas vodi putovima Božjeg milosrđa. On, uvjeravajući svijet “s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud” (Iv 16,8), u isto vrijeme otkriva puninu spasenja u Kristu. Ovo uvjeravanje s obzirom na grijeh, dolazi u dvostrukom odnosu s obzirom na Isusov Križ. S jedne strane nam Duh Sveti dopušta, posredstvom Kristova Križa, spoznati svaki grijeh, u potpunoj dimenziji zla, kojega u sebi sadrži i krije. S druge strane nam Duh Sveti dopušta, uvijek posredstvom Kristova Križa, vidjeti grijeh u svjetlu mysterium pietatis, to će reći milosrdne i opraštajuće Božje ljubavi (ups. Dominium et vivificantem, 32).

I tako “uvjeravanje s obzirom na grijeh” postaje u isto vrijeme uvjeravanje da grijeh može biti otpušten i čovjek može iznova odgovarati dostojanstvu izabranog sina Božjeg. Križ je, doista, “najdublje se pokloniti Božanstvu u čovjeku, Križ je kao dodir vječne ljubavi na najbolnije rane zemaljske čovjekove egzistencije” (Bogat milosrđem, 8). Ova će istina biti uvijek pamćena sa zaglavnog kamena ovog Svetišta, uzeta s brda Kalvarije, na izvjestan način ispod Križa na kojem je Isus Krist pobijedio grijeh i smrt.

Vjerujem čvrsto da će ovaj novi hram ostati zauvijek mjesto gdje će se osobe prikazivati Bogu u Duhu i Istini. Doći će s povjerenjem koje pomaže onima koji ponizno otvaraju srce milosrdnoj Božjoj akciji, onoj ljubavi koju također mnogo veći grijeh ne može savladati. Tu, u vatri božanske ljubavi, srca će plamtjeti čeznuvši za obraćenjem, i tko god traži nadu naći će okrepu.

5. “Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Tvog preljubljenog Sina, našega Gospodina Isusa Krista, kao zadovoljštinu za naše grijehe i grijehe cijeloga svijeta” (Dnevnik, 476).

Za naše grijehe i grijehe cijeloga svijeta… Koliku potrebu za Božjim milosrđem ima današnji svijet! Na svim kontinentima, iz dubine ljudske trpnje, kao da se diže vapaj za milosrđem. Gdje vladaju mržnja i želja za osvetom, gdje rat nosi bol i smrt nevinih, treba milost milosrđa da zaliječi svijesti i srca, i učini da provrije mir. Gdje dolazi do manjeg poštivanja života i dostojanstva čovjeka, potrebno je Božje milosrđe, u čijem se svjetlu očituje neistraživi značaj svakog ljudskog bića. Potrebno je milosrđe da učini kako bi svaka nepravda u svijetu okončala u sjaju istine.

Stoga danas, u ovome Svetištu, želim svečano svijet povjeriti Božjem milosrđu. To činim sa žarkom željom da poruka milosrdne Božje ljubavi, ovdje objavljena posredstvom sestre Faustine, stigne svim stanovnicima zemlje i ispuni im srca nadom. Takva se poruka s ovog mjesta širi cijelom našom ljubljenom domovinom i svijetom. Izvršava se obećanje Gospodina Isusa: odavde treba izaći “iskra koja će svijet pripraviti za njegov posljednji dolazak” (Dnevnik, 1732).

Treba zapaliti ovu iskru milosti Božje. Treba prenijeti svijetu ovu vatru milosrđa. U Božjem milosrđu svijet će pronaći mir, i čovjek sreću! Povjeravam ovaj zadatak vama, draga braćo i sestre, u Crkvi Krakowa i Poljske, i svima pobožnima Božjem Milosrđu koji su ovdje pristigli iz Poljske i cijeloga svijeta. Budite svjedoci milosrđa!

“Bože, Oče milosrdni,

koji si Svoju Ljubav objavio u svojem Sinu Isusu Kristu,

i nanovo izlio na nas u Duhu Svetome, Tješitelju,

povjeravamo Ti danas sudbinu svijeta i svakog čovjeka.

Prigni se nad nas grešnike, izliječi našu slabost, porazi svako zlo,

učini da svi stanovnici zemlje iskušaju Tvoje milosrđe, kako bi u Tebi,

Bogu Jednom i Trojstvenom, našli uvijek izvor nade.

Vječni Oče, po pregorkoj Muci i Uskrsnuću Svojega Sina, smiluj se nama i cijelom svijetu! Amen.”

Dnevnik sestre Faustine

Sestra Faustina započela je pisati svoj Dnevnik 1934. godine i pisala ga je sve do svoje smrti, 1938. godine.

Poslije smrti sestre Faustine, rukopisi dnevnika su ostali u njezinoj kongregaciji. Tu su ostali dobro sačuvani, tako, da osim nekoliko osoba većina kongregacije nije ništa znala o postojanju spisa. Po prvi puta je Dnevnik prepisala sestra Wawera Olszamowska po nadredbi generalne poglavarice Michaele Moraczewske. Taj prijepis nije bio u potpunosti točan jer su neke riječi dodane ili ispuštene, izmijenjeni su bili neki izričaji i neki tekstovi su se nepažnjom previdjeli. 1950. godine Krakowska nadbiskupija je ipak potvrdila ovaj prijevod.

Dnevnik su ponovno iz originala točno prepisali pater Izydor Borkiewicz OFM Conv, i s. Beata Piekut iz Kongregacije sestara Naše Gospe od Milosrđa. Sve napomene o tekstu obradila je i napisala s. Beata. 1967. godine taj je prijepis isto potvrđen od Krakowske nadbiskupije i priložen spisima za informativni proces u Rimu. Nakon što se tekst u Rimu ispitao i nakon što je 1979. ponovno odobrena pobožnost Božjem milosrđu, prema ovome prijepisu je 1981. po prvi puta i tiskan Dnevnik sestre Faustine.

Prvo izdanje Dnevnika bilo je poljsko, 1981. godine, nakon kojega je uslijedilo još jedno poljsko, 1983. godine. U Njemačkoj je Dnevnik izdan po prvi puta 1990. godine, a na temelju toga njemačkog izdanja, Dnevnik je od hercegovačkog franjevca fra Stanka Pavlovića preveden na hrvatski jezik, i po prvi puta izdan na hrvatskom jeziku 1998. godine.

Što se tiče samog pisanja Dnevnika, treba reći da je prvotno jedan dio svoga Dnevnika sestra Faustina bila spalila, ali joj vlč. Sopoćko, njezin ispovjednik, nalaže da uništeni dio ponovno napiše i istodobno da trajno unosi svoja iskustva. Tako je u znatnijem dijelu Dnevnika došlo do zbrke u vremenskom tijeku događanja, jer sestra Faustina piše o onome što se događalo prije a istodobno i o onim trenucima kroz koje je prolazila u vremenu kada i zapisuje događaje.

Kao cilj vođenja Dnevnika, sestra Faustina sama navodi da želi time  jednoznačno slijediti Gospodinove upute i zapovijedi svojih ispovjednika, vlč. Sopoćka i patra S. Andrasza. Češće upućuje na to da je imala jasnu dozvolu za pisanje od svojih pretpostavljenih, što je za nju bilo potvrđivanje Božje volje. Dnevnik nije trebao biti namijenjen, prema njezinom shvaćanju, širem krugu čitatelja, pogotovo za njezina života. Stoga se odlučno skrivala pri zapisivanju od svojih susestara, o čemu svjedoče na nekoliko mjesta prekinute i nedovršene rečenice.

Ona k tomu priznaje da je njena žarka želja da svojim Dnevnikom učini ljudima spoznatljivom Božju dobrotu i milost. Sestra Faustina je u Dnevniku zapisivala svoje doživljaje i izvanredne milosti. Njena pažnja bila je usmjerena pretežno stvarima nutarnjeg života i njezine povezanosti s Bogom. Puno mjesta posvećuje poukama, nadahnućima i uputama Božjim, koje obrađuje posebnom brižljivošću. Izuzetno spominje ponekad i vanjske događaje. Na ponekim stranicama pribilježava svoje misli i zaključke iz svojih meditacija ili duhovnih predavanja, ponekad pribilježuje neposredno sadržaj svećeničkih pouka. Opise činjenica često isprepliće s molitvama. U svoje vlastite rečenice ugrađuje Isusove riječi ili završava svoje priče Isusovim riječima. Vrlo često završava s molitvenim obraćanjem Bogu ili činom zahvale i zanosa prema Božjem djelovanju.

Iz Dnevnika saznajemo o njenim duhovnim poteškoćama i tamama, kao i o njezinim mističnim uzdizanjima, prosvijetljenjima i duhovnim utjehama. Dnevnik nam otkriva izrazito i uvjerljivo beskrajnost Božjeg milosrđa. Ne poučava samo o milosrdnom Otkupitelju nego potiče i na Njegovo štovanje. Posebnost  Dnevnika je njegova pouka i poticaj za intenzivniji nutarnji život s Bogom.