Razmatranja iz Dnevnika

Ne dam se uvući u vrtlog rada da Boga zaboravim

Ne dam se uvući u vrtlog rada, da Boga zaboravim. Sve slobodne trenutke želim provesti do nogu Učiteljevih, koji je skriven u Presvetom Oltarskom sakramentu. On me poučava od moje najranije mladosti.

Dn 82

Poznato je mnogima geslo sv. Benedikta koje glasi “moli i radi”! Zanimljivo je da nije stavio radi i moli, nego prvo moli. Upadamo često u napast i priliku da se molitva preskoči ili da se ne stigne moliti. Ima se i dobre volje ali se “nema vremena”.

Sveta Faustina promatra rad kao jedan vrtlog. To je nešto što se okreće, što melje, nešto kao vrtlog ili vir u vodi koji te može uvući u sebe i možeš potonuti. Rad bez molitve je muka i prokletstvo. U znoju lica svoga kruh ćeš jesti, kaže Sveto pismo na prvim stranicama kada su ljudi istjerani iz raja zemaljskog. Danas rad bez molitve je divlji kapitalizam, novo robovlasništvo, borba u kojoj sigurno gubimo. Obitelj, bračni parovi, djeca, svećenici, starci i bolesnici…bez molitve su osuđeni na preživljavanje, mučenje i beživotnost. Stoga Faustina ima pravo kada se ne da uvući u taj vrtlog. To je smrt duše. Međutim, molitvom rad biva blagoslovom. Kolike naše obitelji koje su živjele u siromaštvu, znale su na kraju dana uzeti krunicu u ruke i prositi Boga da rad prožme blagoslovom i da ga natopi milošću.

Kad čuješ da netko nema vremena za molitvu, ne vjeruj! Za molitvu treba imati ljubavi.

Ne daj se danas uvući u vrtlog rada. Moli i radi!

Budi volja Tvoja

Kad sam bila satrvena patnjama, pođoh u kapelu i iz dubine svoje duše molih: “Isuse, čini sa mnom što ti je po volji. Posvuda ću Te slaviti. Sva Tvoja volja neka se događa u meni. O moj Gospodine i Bože, slavit ću Tvoje beskrajno milosrđe”. Ovim činom podlaganja popustiše i nestaše strahovite patnje. Ugledah Isusa koji mi reče: “Ja sam uvijek u tvom srcu.” Neizreciva radost prože moju dušu i ispuni je velikom ljubavlju prema Bogu, kojom rasplamsa moje siromašno srce. Vidim da Bog nikada ne dopušta više, nego što možemo nositi. Ničeg se ne bojim. Kad Bog pošalje duši velike muke, On je potpomaže još većom milošću, iako ih ona uopće ne osjeća. U takvim trenucima čin povjerenja daje Bogu više časti, nego mnogi sati utješne molitve. Sada vidim, kad Bog želi dušu držati u tami, nitko je ne može prosvijetliti, ni knjiga niti ispovjednik.
Dn 78
Svima se zna dogoditi da se dođe do kraja snaga. Na neki način dođemo pred zid. Koliko god pokušavali preskočiti ga, ili ga srušiti – to nam nije moguće. Taj zid nam je dan kako bismo u potpunosti bili svjesni kako svojim snagama ne možemo.
Jedina nam je tada nada da svoj život prepustimo Bogu. Kao što kaže sestra Faustina, da se podložimo volji Božjoj. Čin povjerenja u tami naše vjere je najveći izraz časti Bogu.
Mi ipak više volimo puno sati utješne molitve. I ona je dobra. Međutim, kada u tami i mukama života duše ugledamo Isusa i čujemo “Ja sam uvijek u tvom srcu”, tada nas više nitko nikad neće razuvjeriti da je Bog jedini naš spas!
Isuse, uzdam se u Tebe!

Znak

Kad sam vidjela da mi ljudi mogu samo malo pomoći, utjecala sam se više Isusu, najboljem Učitelju. Kad me je opet spopala nesigurnost, da li je glas koji mi govori od Gospodina – u svojoj nutrini održavala sam razgovore u dvoje s Njim. Trenutačno prođe mnome neka snaga i ja rekoh:“Ako si ti uistinu moj Bog koji se sa mnom susrećeš, tada te molim da se ova učenica ispovijedi još danas. Taj će me znak ojačati.“ U istom trenutku molila je djevojka za ispovijed.

Majka razreda čudila se nad ovom izvanrednom promjenom. Ipak pobrinula se odmah za ispovjednika, a djevojka se ispovijedala s velikim kajanjem. U svojoj duši čula sam u tom trenutku ovaj glas:“Vjeruješ li mi sada?“ Ponovno je neka čudesna snaga prožela moju dušu i unijela sigurnost i snagu, tako da sam se čudila kako sam samo za jedan trenutak mogla sumnjati.

Dn 74b-75a

Siguran sam da smo kad kad i mi tražili kakav znak od Boga. Znam da neki to čine vrlo često, dok drugi misle da ne bi trebali Gospodina iskušavati. Kako rekoh, neki za svaku sitnicu okreću stranice Svetog pisma ne bi li im Bog dao znak. K tome, još i pogrešno protumače ono što piše. Isto tako u svakodnevnom životu stalno imaju potrebu nešto pripisivati Gospodinu kao čudesno i izvanredno. To je znak duhovne nezrelosti, a često i stranputice. Sestra Faustina je tražila znak.

Jahve opet progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Jahve, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskušavati Jahvu.« Tada reče Izaija: »Čujte, dome Davidov! Zar vam je malo dodijavati ljudima,pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sâm će vam Gospodin dati znak:

Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! (Iz 7, 10-14)

Bog daje znak! Najveći znak je On sam! Kako bi se izvršila Njegova sveta volja u našem životu On nam šalje ljude koji su nam znak. I tebi je netko poslan kao znak. On dopušta neke događaje kao znak, ma kako teški bili. Što ti poručuje Bog po njima, razmisli na tren? On će sve učiniti kako bi čuo njegove riječi: „Vjeruješ li mi sada?“

O koliko smo za života već vidjeli znakova i čudesa, a opet ne vjerujemo, i ponovno ih tražimo!?

Neka, dat će Bog, samo da nam vjera poraste.

»Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« (Mk 9,24)

Cvijeće za Isusa

Kad sam poslana na liječenje u kuću u Plocku, imala sam sreću kapelu nakititi cvijećem. Bilo je to u Biali. Sestra Tekla nije imala uvijek dovoljno vremena, tako da sam često sama kitila kapelu. Jednog dana donijela sam najljepših ruža da bih njima ukrasila sobu jedne određene osobe. Kad sam došla na ulaz ugledah Isusa, koji je stajao na tom ulazu i prijazno me upita: “Moja kćeri, kome donosiš to cvijeće?“ Moja šutnja bila je odgovor Gospodinu, jer sam u tom trenutku spoznala da sam toj osobi bila podložna na profinjeni način, što prije nisam zamijetila. Isus je odmah nestao. Odmah sam bacila cvijeće na pod i pošla Presvetom sakramentu sa srcem punim zahvalnosti za milost samospoznaje. O Sunce Božje, kod tvojih zraka duša vidi i najmanju prašinu koja ti se ne sviđa.

Dn 71

U starom zavjetu više puta čitamo kako je Jahve Bog bio ljubomoran: Jer je Jahve, Bog tvoj, što stoji u sredini tvojoj, ljubomoran Bog; gnjev bi Jahve, Boga tvoga, usplamtio protiv tebe i istrijebio te sa zemlje. (Pnz 6, 15) Jer ne smiješ se klanjati drugome bogu. Ta Jahve – ime mu je Ljubomorni – Bog je ljubomoran. (Izl 34, 14) Sve će to učinit’ ljubomora Jahve nad vojskama. (Iz 37,32) Tad Jahve, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. (Jl 2, 18)

Kad god je narod volio nekog drugog više nego svoga Boga i Stvoritelja, pokazana mu je ljubomora. Kad se okrenemo od Stvoritelja ka stvorenju, tada remetimo ravnotežu u svojoj duši. Tu ravnotežu i prvotnu usmjerenost prema Gospodaru svega stvorenog odredio je sam Bog. Jer sve što je stvoreno „bijaše dobro“.

Koliko nosimo i primamo darove koji nisu iskreni? Kao što je Faustina bila podložna nekoj osobi na profinjen način, i mi smo možda isto tako na neki način zarobljeni ili smo druge porobili svojim ugledom, položajem, novcem… Svi padamo u sličnu napast, te i nas danas Isus pita slična pitanja:

Kome nosiš te darove?

Zašto tako dugo vremena provodiš sa tom osobom?

Zašto si toga čovjeka izabrao za prijatelja?

Zašto se tako oblačiš?

“Kome donosiš to cvijeće?”

Pred sliku Milosrdnog Isusa!

Božja dobrota prema ljudima

Za vrijeme cijelog razmatranja vidjela sam Isusa na oltaru u bijeloj odjeći. U svojoj ruci držao je moju bilježnicu u kojoj sada pišem. Kroz cijelo vrijeme Isus je prelistavao stranicu po stranicu bilježnice i šutio. A i moje srce nije moglo podnijeti u duši rasplamsali žar. Usprkos nastojanju volje – htjedoh se svladati i ne pokazati svojoj okolici što se događa u mojoj duši – osjetila sam na kraju razmatranja, da sam savršeno neovisna od sebe same. Isus mi reče: “U ovoj bilježnici nisi sve napisala o mojoj dobroti prema ljudima. Ja želim da ništa ne ispuštaš i hoću da se tvoje srce učvrsti u savršenom miru.“

Dn 459

Sveti ili veliki tjedan, a osobito sveto trodnevlje je prilika da otkrivamo veliku Božju ljubav prema nama ljudima. Kada čovjek ima veliku ljubav prema nekomu, onda je njegov miljenik: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!« (Lk 2,14).

Isus je vidljiva ljubav svoga Oca. Bog je svoju veliku ljubav prema nama želio pokazati, učiniti nam vidljivom poslavši nam svoga sina Isusa Krista utjelovljenu ljubav: I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu (1 Iv 4,16).

Taj Bog na veliki četvrtak u svojoj otkrivenoj Ljubavi čini nešto svojstveno svojoj biti: Pere noge svojim učenicima! Kao da se nije dosta ponizio sišavši na zemlju nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik (Fil 2,7).

Očito da za Božju dobrotu i ljubav ne postoje granice. Bog se nikad ne umara praštajući, kako reče papa Franjo. Granice ljubavi su bezgranične. Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam«( Mt 18,22).

Ljubav je istinska tek ona koja služi. Ljubav poniženja, nepriznavanja, prezira. Bez računice i poštovanja. Nenagrađivana, već čista i slobodna. «Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’« (Lk 17,10) Ljubav nerazumna! Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?« ( Iv 13, 6).

Ali time nisi sve napisala o mojoj dobroti prema ljudima ( Dn 459).

Ako je ljubav koja služi prava ljubav, kakva je tek ljubav koja je nestala u ljubljenom? »Ovo je tijelo moje – za vas. ( 1 Kor 11, 24). Uzmite i jedite, uzmite i pijte! Tako njegovo tijelo postaje naše. Njegova ljubav naša. Njegov život naš. Tako razdani Isus u euharistiji čini da se u nama rađa novi čovjek. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate (Iz 43,19)? Ta novina, to je posinjenje nas samih te možemo zajedno s Kristom klicati »Abba! Oče! » ( Mk 14,36).

Euharistijom postajemo pobožniji, Božji, te više nismo svoji jer „On nas stvori, i mi smo njegovi“(Ps 100) koji za nas umrije i uskrsnu.

I dok blagujemo Krista na posljednjoj večeri mi se Njime zaodijevamo. Ta odjeća je čista ljubav koja nas prožima. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.( 1 Kor 15,53) Tako po euharistiji „živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. (Gal, 2, 20) I danas primi sveti Oče ovu večernju žrtvu u kojoj ti se darujemo zajedno sa Tvojim Sinom Isusom Kristom. Neka Ti bude ugodan prinos. Amen.

Patnja za druge

Kad sam se uskoro razboljela nakon prvih zavjeta i usprkos srdačne i brižljive njege, sa strane mojih poglavarica kao i liječničkih zahvata, nije se moje stanje popravljalo a niti pogoršavalo. Do mene je tada doprlo mišljenje da se pretvaram. Tim je započela moja patnja, udvostručivši se. To je trajalo prilično dugo. Jednom se požalih Isusu da sam teret sestrama. Isus uzvrati: “Ti ne živiš za sebe nego za duše. Iz tvoje patnje druge duše izvlačiti će korist. Tvoje ustrajno trpljenje donijet će im svijetlo i snagu podložiti se mojoj volji.

Dn 67

Poznati duhovni pisac i mistik Thomas Merton napisao je knjigu koja nosi naslov “Nitko nije otok”. U njoj između ostaloga kaže kako čak ni pustinjak nije sam. Ako smo u Kristu, tada smo njegovo mistično tijelo i tako smo povezani s drugima u svim segmentima našeg života.
Faustinu danas Isus poučava o nečemu vrlo sličnom. Njezine patnje nisu samo njezine i ne odnose se samo na nju. One imaju puno dublji i širi smisao: “Iz tvoje patnje druge duše izvlačit će korist”. Naš život Isus promatra u sklopu cjeline. Nismo mi sami, nismo otoci. Mi smo kvasac, sol ili pak svijetlo. Kao što primamo, tako drugima i dajemo.
Neka danas iz tvoje patnje žive druge duše. Prihvati je stoga i tako ćeš je posvetiti. Trpeći za druge.

Teški rad

Čula sam glas u svojoj duši: “Tvoj teški rad promijenit ću u najljepše bukete ruža čiji se miris uzdiže do mog prijestolja.” Od tada sam se trudila cijediti krumpire ne samo u tjednu koji mi je određen za kuhanje, nego sam pokušavala u tjednu drugih sestara njih zamijeniti u ovom radu. Ne samo kod ovog posla, nego kod svakog težeg rada trudila sam se kao prva pomoći, jer sam upoznala kako se to Bogu sviđa.
O neiscrpivo dobro čiste nakane, koje ispunja sve naše djelovanje i koje se čini Bogu vrlo ugodnim!

Dn 65 b

Isusu se sviđa teški rad. Zanimljivo i slično je rekla sv. Terezija Avilska jednoj majci koja je dovela svoju kćer u samostan. Majka je rekla da je djevojka pobožna i da zna moliti, a sveta Terezija koja je naučiteljica molitvenog života reče otprilike ovako: “Mi ćemo je naučiti moliti, ali ako nije naučila raditi, onda je ni mi nećemo uspjeti naučiti.” Rad, često fizički je dakle vrlo potreban. Sveti Benedikt je također to vrlo dobro znao. I danas još vrijedi njegovo poznato geslo “Ora et labora” – moli i radi. Zanimljivo je da danas neki žele samo moliti i slaviti Boga. Pa zar i sveti Pavao nije živio od rada svojih ruku? Pa i sam Isus je radio sa svetim Josipom. Zar sam ja veći od njih?

Često se misli da fizički rad nije za svećenika, redovnika, profesora i drugu “gospodu”. Isus kaže da se njemu to baš sviđa i da će po radu udijeliti obilje blagoslova. Stoga neka svaki naš fizički rad bude tijelu na korist a duši na spasenje.

Razmatranje iz Dnevnika br.1

Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?

“Jednom pođoh s jednom od svojih sestara na ples. Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kad sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, govoreći mi: Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati? U tom trenutku zanijemi draga glazba, nesta društvo u kojem sam se nalazila, ostadosmo Isus i ja. Sjedoh kraj moje sestre i pokušah sakriti glavoboljom ono što se u mojoj duši zbivalo. Nakon nekog vremena  potajice napustih društvo i moju dragu sestru i otiđoh u katedralu sv. Stanislava Kostke.” Dn 9
Ponekad se pitam koja je sastojnica Božjeg milosrđa, i koja je to njegova važna odlika? Evo mi odgovora iz Isusovih usta: Koliko dugo ću te podnositi…? Biti milosrdan znači podnositi. Drugog podnijeti! Često čujemo kako netko nekog ne podnosi. To dakle znači da nije milosrdan. I da ne uključuje u svoj i život bližnjega niti Božje milosrđe. Sveti Pavao piše u poslanici Kološanima Kol 3,13 : …te podnosite jedni druge praštajući. U knjizi Otkrivenja Otk 2,3 piše : Postojan si, podnio si za ime moje i nisi smalaksao.

Veličina Isusova podnošenja očituje se u njegovim ranama koje je Faustina mogla vidjeti. Veliki je blagoslov dakle znati za Isusove rane i njegovu muku. Oni su nam izvor i bogatstvo milosrđa. Oni su nam ujedno i poziv kako bismo i sami mogli podnositi dokle god se i na našem tijelu ne očituje razgolićenost, prljavština i  rane. Kao kod Isusa. Već sam se umorio od podnošenja, a tek sam počeo. Isuse, još i danas me podnesi kako bih mogao i ja druge podnijeti. I kako ne bih smalaksao. Da podnosim druge. U ljubavi.

Drugim dijelom rečenice… i dokle ćeš oklijevati, Isus poziva na iskorak. Mi ne smijemo sjediti, ni spavati, ni tavoriti, ni čekati, ni misliti, ni htjeti, ni očekivati, ni nadati se, ni vjerovati, ni ni ni … Ako si se našao u grijehu, što te priječi da kreneš ka milosrđu? Ako si zadobio milosrđe, što te priječi da ga ne dijeliš? Ako si našao Milosrdnog, što te priječi da ga ne slijediš? Ako si milosrdan, što te priječi da nisi sretan? Sveti Pavao piše Filipljanima Fil 2,14: Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja.

Evo sada, bez oklijevanja učini nešto. Molitvom, riječju, djelom. Za sebe, za bližnjeg, za Isusa.

Razmatranje iz Dnevnika br.2

…stupi u samostan!

“Počeše osvanjivati jutarnji sati, samo malo ljudi bilo je u katedrali. Ne pazeći na  ništa što se događa oko mene, bacih se pred Presveti Sakramenat i molih Gospodina da mi podari spoznati što trebam dalje činiti. Odmah sam čula riječi: „ Otputuj odmah u Warszawu, tamo stupi u samostan.“
Podigoh se iz molitve, otiđoh kući i spremih potrebne stvari…rekoh sestri da pozdravi roditelje. Tako se oprostih. U jedinoj odjeći, bez ičega, pođoh u Warszawu.
Kad sam izašla iz vlaka vidjeh da svatko ide u svom pravcu, uhvatio me strah. Što činiti? Komu se obratiti, kad nemaš nikog poznata? Rekoh Majci Božjoj: „Marijo, vodi me, prati me.“Odmah sam čula riječi u svojoj nutrini: Trebam izaći iz grada i otputovati u jedno određeno selo, tamo ću naći sigurno prenoćište. To sam i učinila i sve tako našla kako mi je rekla Majka Božja.”   Dn 9b-11
Faustina provodi ranojutarnje sati ili čak noćne u katedrali, u crkvi. Tamo je samo malo ljudi. Ne osvrće se što se događa u crkvi oko nje. Ona se baca pred Euharistijskog Isusa i moli vapijući. Želi spoznati svoj život i korake koje treba činiti po Njegovoj svetoj volji. Dobiva odgovor, i to vrlo konkretan. Faustina pokazuje vjeru jednostavnog i običnog čovjeka. Vjeru djeteta. Vjeru Marije koja u molitvi dobiva zadaću za cijeli svijet, za vječnost. Kako će to biti? Pita Marija, pita Faustina, pitam se ja, pita se svaki od nas?
Naše pitanje mora imati početak u djelima koje je Faustina učinila. Boraviti pred Isusom, rano u crkvi, ne obazirući se, vapijući. Ona pita Isusa, pita Mariju, pita svece.
Bog za svoje konkretne naume daje i konkretne, jasne i jednostavne odgovore. Njegov odgovor je poziv na praktični životni korak. Njegov odgovor nikad neće biti nekakvo, zaobilaženje, dvosmisleno. Njegov odgovor ti neće pomoći da sve riješiš. Njegov odgovor je korak za naprijed, ali samo korak. I to pravi. Faustina u tom svjetlu učini korak, žurno kao i Marija kad je išla Elizabeti. Nije se pozdravila ni sa roditeljima. Eh, dragi roditelji, kako ste često u zabludi spram Boga. Djeca nisu vaša, ona su Božja, i trebali biste tako se i odnositi spram Boga i njih.
U strahu drugog koraka Faustina moli Majku Božju. Učinila je prvi, ali to nije dosta. Koliko smo puta pomislili da ako povjerujemo Bogu da će sve biti lakše i jasnije? Svi iz vlaka idu sigurnim putem, a ona ne zna kamo treba ići. Skrila se zvijezda kao i mudracima, ali postoji najveća Zvijezda – Zvijezda Jutarnja, Zvijezda Danica. Marija. Ona se moli dalje: Marijo, vodi me, prati me. Kad kreneš Božjim putem, onda postaješ ovisnik. Ovisiš o Božjoj riječi kako reče Sveto Pismo.
To je početak njene neprestane molitve, njene upućenosti na Nebo. To je njen put kojim je utrla put svakom od nas pokazujući da je nemoguće brzo, odjednom ispuniti Božju volju. Nužno je ne oklijevati i žuno napraviti taj hitri korak. Odmah i sada. To je volja Božja! Neminovno je da se uđe u mrak i nesigurnost. To su njeni stalni pratitelji, baš kao i njena vjera kojim to pobjeđuje. Slično Faustini, i mi nikad nećemo pobijediti naše tame, strahove, bojazni bez vjere. To je utkano u nas, kao što sada ovog časa dok ovo čitamo i razmatramo ovi tekstovi polaku tkaju našu vjeru u Milosrdnog Spasitelja, Vođu i Učitelja. Kao što je bio i Faustini, tako i meni. Isuse vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!

Razmatranje iz Dnevnika br. 3

… pođi k svom svećeniku….

“Sljedećeg jutra rano stigla sam u grad i pođoh u prvu crkvu koju sam ugledala i molila sam za daljnju Božju volju. Sve mise slavljene su jedna za drugom. Za vrijeme jedne svete Mise čula sam riječi: „Pođi k svom svećeniku i sve mu reci. On će ti kazati što trebaš dalje činiti“. Nakon završetka svete Mise pođoh u sakristiju i iznesoh sve što se događa u mojoj duši, zamolih za savjet gdje trebam stupiti, u koji samostan.
Svećenik je bio začuđen u prvom trenutku, ali me onda potaknu čvrsto vjerovati da će Bog daljnje odrediti. „Prethodno“, reče on,“poslat ću te jednoj pobožnoj ženi, kod koje ćeš se zadržati dok ne pođeš u samostan“. Kad sam se javila toj ženi, primila me vrlo srdačno.

U to vrijeme tražila sam stupiti u neki samostan. No, gdje god sam pokucala, posvuda sam bila odbijena. Bol je satirao moje srce, i rekoh Isusu:“Pomozi mi, ne ostavi me samu!“ ”     Dn 12, 13

Faustina slušajući unutarnji glas Isusa i Marije odlazi tražiti pomoć u crkvi, prvoj koju je ugledala. To je dakle očiti znak da ona nije imala nikakav drugi oslonac. Jedina nada i svjetlo dolazi joj od Boga. Zato je i neprestano usmjerena na njega. Vezana je za Njega svojim neznanjem i ne razumijevanjem. Tako se pokazuje da nije moguće sve razumjeti što živimo i kako živjeti. To je uvijek jedna nepoznanica. Postoje ljudi kojima je sve jasno i koji vrlo lako mogu dati svoje komentare, mišljenja, prijedloge, sugestije ili pak gotova rješenja. Oni su stručnjaci za politiku, sport, vjeru… Tako npr. i u crkvi imamo (bilo da su laici ili klerici) one koji nemaju velikih nejasnoća. Njima je sve jasno kako treba biti. Postoji zakon, okviri, programi po kojim se ravna i nema brige. Nema tu velikih pitanja, dilema, nepoznanica, strahova, traženja Božje volje itd. Suprotno od toga ima i onih koji za svaku sitnicu spominju Gospodina i Njegovu svetu volju. Oni nisu u stanju biti pravi tražitelji istog. Oni se zapravo boje svoje vjere, pa u svakom trenutku moraju sve znati. Zapravo je to i pokazatelj da oni nemaju vjere i da je njihovo traženje i neprestano propitkivanje zapravo izraz nesigurnosti, nepovjerenja i nestabilnosti. Traženje Božje volje i njeno ispunjavanje je povezano uvijek sa jednom nesigurnosti, zebnjom, čežnjom i strahom koji nosi nadu. Mislim da je problem svakome od nas propitivati i prihvaćati Božju volju u tome, jer se mi zapravo bojimo ostati sami i na izvan napušteni. Stoga se volimo uvijek pod nešto skloniti i u nečemu naći svoju sigurnost. Osobito je to moguće uočiti kod pobožnih ljudi. Oni se sklanjaju za svoju pobožnost, a u novije vrijeme za svoje važne duhovne uloge, za svoje darove, i dr. U evanđelju je vrlo očito da su Isusa slijedili oni koji su sve ostavili i ne znaju ni što će dobiti za to, a ne oni pobožni i religiozni koji su znali i očekivali.

Uočavam u ovom tekstu da Isus svoju zamisao i volju da Faustina bude časna sestra ne ostvaruje odjednom, ekspresno, na brzaka, kako se to zna reći. On najčešće djeluje postupno. Imamo sučajeva čudesnih obraćenja, ali pravo i potpuno pripadanje i predanje ostvaruje se korak po korak. Velika je opasnost misliti da sve znaš i možeš sam. Faustinu Isus upućuje na svećenika. On je posrednik, sluga Božji. Bog govori preko posrednika. To je poruka onima koji govore kako im Bog poručuje i često preko njih poručuje drugima. Danas odjednom ima mnogo posrednika i svaki misli da je pravi.

Vidimo da svećenik nema i nezna konačno riješenje za Faustinu. Niti ne mora imati. On čini što može. Šalje je kod jedne gospođe. Naš duhovnik u sjemeništu, vlč. Ivan Šešo, znao nam je često reći: „Učini što možeš, a Bog će što ne možeš“. Rijetko se događa da će ti netko učiniti sve, kad i Bog to ne dozvoljava. Gospodin od nas želi vjeru jednog koraka. Iako mu nije potpuno jasno, ovaj svećenik je pokazatelj praktične vjere, vjere da jedan korak, jedna praktična pomoć pomaže Faustini na putu svetosti. On toga nije svjestan. A zašto bi uopće i morao biti. Kad nešto učinite recite: Sluge smo beskorisne, učinili smo što smo bili dužni učiniti.
Kroz sve to vrijeme Faustina traži samostan, ali nitko je ne prima! Pa zar to nije čudesno? Bog ima vremena. Njemu se ne žuri. On je već sve pripravio. Samo mi nismo spremni. Nije se ispunilo naše vrijeme. Svatko od nas ima svoje vrijeme. To vrijeme ovisi o Bogu, ali i o našem pouzdanju. Stoga molimo sa Faustinom: Isuse pomozi mi, ne ostavi me samu!

Razmatranje iz Dnevnika br. 4

Ja te primam. Ti si u mom srcu.

Kad je Majka poglavarica dok meni, sadašnja vrhovna poglavarica Michaela, uputi me nakon kratkog razgovora Gospodaru kuće da upitam hoće li me On primiti. Odmah sam razumjela da ja trebam pitati Isusa. Pođoh sva radosna u kapelu i pitah Isusa: “Gospodaru kuće, hoćeš li me primiti?” – Tako pitati zapovjedila mi je jedna od sestara.
Odmah sam čula ovaj glas: “Ja te primam. Ti si u mom srcu”. Kad sam se vratila iz kapele, upita me najprije Majka poglavarica: “No, je li te Gospodar primio?” – Uzvratih: “Da” – “Kad je Gospodar primio, primam i ja”.
Takvo je bilo primanje. Ipak iz mnogo razloga morala sam još ostati u svijetu godinu dana kod pobožne žene, ali kući se nisam vratila.   Dn 14-15a

Iz navedenog ulomka uočavamo pet važnih točaka za naše razmišljanje.
Prvo što uočavamo je kako Majka poglavarica upućuje Faustinu na Isusa. Bez obzira je li to bio običaj ili nije, moram primijetiti da je to ono što nedostaje danas u Crkvi, tj. uopće kod vjernika. Nema jasne usmjerenosti na osobu Isusa Krista. Većinom vjeru doživljavamo kao nešto općenito, sveukupno, neosobno. Ovdje se sjećam svečanosti otvaranja naše biskupijske sinode koja je imala geslo: “Ti si Krist za nas i za sve ljude”. Jedan je gost na sinodi sve pohvalio ali je rekao kako misli da u ovome geslu nešto nedostaje, i kako bi ga trebalo upotpuniti riječima: “Ti si Krist za mene”! Da, upravo tako. I mi moramo postaviti i dodati baš to pitanje: Jesi li ti uosobljeni živi Bog Isus Krist za mene danas istinit i prisutan?
Druga misao koju otkrivamo je shvaćanje sestre Faustine kako joj nitko ne može podariti zvanje, te kako sama mora pitati Isusa u čijim je rukama njezin život. Ona ga mora osobno susresti i čuti Njegov glas. Jer ovce moje slušaju moj glas i idu za mnom. Tu nastaje vjera. Taj osobni odnos sa živim Bogom je preduvjet ispunjenog i ostvarenog života.
Treća i središnja točka ovog teksta su Isusove riječi: “Ja te primam. Ti si u mom srcu.” Svaki puta kada se Bogu osobno obratimo, kada k Njemu dođemo u stavu osobnog odnosa, tada nikada nećemo čuti riječi osude i odbacivanja, nego ono što je čula i Faustina i toliki proroci i sveci. U dlanove svoje sam te urezao, ti si moj. Čitav smisao Božjeg postojanja je ljubav. Biti Njemu otvoren znači znati da si ljubljen, i to jasno čuti. Znati da si prihvaćen i da nisi sam, u tome se krije ljepota naše vjere. To je prisni odnos srdaca, Gospodinovog i mog.
Četvrta misao je posljedica ispravnog tijeka puta vjere. Ako si spreman vjerovati, ljubiti i čuti Boga, nema razloga da ti i ja ne vjerujem. Tako bi mogli otprilike protumačiti riječi Majke poglavarice. Onaj koji vrši Božju volju, on čini samo ono što Bog govori, hoće i traži. I na kraju taj isti još mora reći: sluge smo beskorisne, učinismo što smo bili dužni učiniti.
I zadnja misao u tekstu svjedoči nam da nije ipak sve završilo kao happy end, sretno i bezbrižno. Faustina je morala još godinu dana ostati kod one gospođe i nije mogla ući u samostan. Očito je da Bog ima vremena, jer je kod Njega tisuću godina kao jedan dan, a jedan dan kao tisuću godina i ne kasni Bog ispuniti svoja obećanja. I još se sjećamo Božjih riječi kada kaže “Moje misli nisu vaše misli, i moji puti nisu vaši puti”. Mi smo dakle pozvani, neprestano biti budni, osluškivati, odgovarati i prihvaćati ono što još potpuno ne razumijemo, jer je to tako drugačije od logike svijeta i moje logike.
Božja volja!

Razmatranje iz Dnevnika br. 5

…za tebe sam pripremio mnoge milosti.

“Nakon tri tjedna primijetila sam ipak da je ovdje bilo malo vremena za molitvu i za mnoge druge stvari, koje su odgovarale mojoj duši. Stoga sam mislila poći u jedan stroži red…Došla sam u ćeliju. Sestre su već bile legle. Svjetlo je bilo ugašeno. Ušla sam u ćeliju puna muke i nezadovoljstva. Nisam znala što bih započela. Bacila sam se na pod i počela iskreno moliti za spoznaju Božje volje. Posvuda tišina, kao u tabernakulu. Sve su sestre mirovale kao bijele hostije zatvorene u Isusovu kaležu, samo je iz moje ćelije slušao Bog uzdisanje duše. Nisam znala da nije bilo dopušteno bez dozvole moliti u ćeliji nakon 21 sata. Poslije nekog vremena osvijetli se moja ćelija. Na zavjesi ugledah jako bolno Isusovo lice: Otvorene rane na cijelom licu i velike suze koje su padale na moj pokrivač. Ne znajući, što sve to treba značiti, upitala sam Isusa: “Isuse, tko ti nanosi takvu bol?” – Isus odgovori: “Ti mi stvaraš takvu bol ako odeš iz ovog reda. Ovdje sam te pozvao, ne negdje drugdje i za tebe sam pripravio mnoge milosti.” Molila sam Gospodina za oproštenje i odmah promijenila svoju odluku.” Dn 18-19

1. Kao što je s. Faustina primijetila da u samostanu nema dovoljno vremena za molitvu, tako i mi u svom životu slično uočavamo. To je i čest razlog naših ispovijedi. Vrlo je važno da uočimo tu stvarnost. Ona je početak našeg duhovnog života: želja i čežnja da više vremena budemo u molitvi je unutarnji poticaj i potreba od koje duša živi.

2. Faustina je htjela napustiti kuću, tj. samostan i otići u drugi red gdje misli da bi mogla više moliti. Promjena mjesta može pomoći, međutim nije baš uvijek tako. Mi sa sobom ipak nosimo same sebe i sve što je u nama. Stoga nije nužno mijenjati mjesto. Jedna poslovica kaže: Cvjetaj tamo gdje si posijan.

3. “Počela sam iskreno moliti za spoznaju Božje volje.” Trenuci neznanja, nezadovoljstva i nerazumijevanja i sl. su ponekad dobro došli. Oni su nam zapravo poziv za traženje Božje volje. Svaka kriza je trenutak za rasuđivanje, preispitivanje, što je i značenje same te riječi. Stoga naši upitnici moraju ići prema Gospodinu “sve dok nam se ne smiluje”.

4. Isus se ukazauje kao odgovor na njenu molitvu. Nama se vjerojatno neće na taj način dati odgovor. Međutim, sigurno je da će nebo dati svoje mišljenje i da neće ostati nijemo. Bog se služi na različite načine da nam progovori: u srcu, po nekom događaju, osobi, u snu. Čak se služi da nam se dogodi nešto teško što nas spriječi kako bismo ostali na putu kojem jesmo.

5. Ono što je suprotno Božjoj volji vidimo da Isusu nanosi veliku bol. Vjerujem da puno puta nismo o tome mislili. Stoga je važno za naš duhovni život znati živjeti po Božjoj volji. Iako je Faustina željela više moliti i biti bliže Bogu, to nije bila Božja volja i to je ranjavalo Isusa. Nije sve ono što se čini svetije u našem životu Božja volja. Često puta je to teži put i ne izgleda privlačan, a ipak je Božja volja.

6.”…tu sam za tebe pripravio mnoge milosti”. Isusove riječi nas ohrabruju. On je već pripravio sve ono što je dobro za nas. Milosno mjesto je upravo tu gdje živiš. Možda već primaš darove a da toga nisi ni svjestan. Okreni se oko sebe, oko svojeg srca. Možda se trebaš odmaknuti i dalje kako bi vidio i nečijim drugim očima ono što sam ne vidiš. To nisu darovi sv. Nikole. To je još puno više. Za posebne i izabrane Isus je pripremio “križ na dar”. Iz njega izviru milosti kao i iz Betlehemske siromašne štalice. Za ne vjerovati! Pogledaj umjesto čizmice sv. Nikole siromaštvo svoga Betlehema i svoj križ. Ima li tu pripremljenih darova i milosti?

Razmatranje iz Dnevnika br. 6

“Pitala sam Isusa za koga još trebam moliti? Isus mi je odgovorio da će mi u sljedećoj noći dati spoznati za koga trebam moliti. Ugledah anđela čuvara koji mi je zapovjedio slijediti ga. Iznenada nađoh se na maglovitom i vatrom ispunjenom mjestu gdje trpe mnoge duše. Te duše žarko mole, ali ipak ne mogu za sebe, samo im mi možemo pomoći. Plamenovi koji su oko njih izgarali nisu me dodirivali. Moj anđeo čuvar nije me napuštao ni za trenutak. Upitala sam duše koja im je najveća patnja. Složno mi odgovoriše da im je najveća patnja – čežnja za Bogom. Vidjela sam Majku Božju kako posjećuje duše u čistilištu. Duše nazivaju Mariju “Zvijezdom mora”. Ona im donosi ublaženje. Htjela sam više s njima razgovarati, ali mi je anđeo čuvar dao znak da pođemo. Dođosmo iza vrata ove tamnice pune patnji. Čula sam nutarnji glas koji govoraše: “Moje milosrđe to ne želi, ali to zapovijeda pravda”. Od tada održavam usku povezanost s trpećim dušama.”   Dn 20

  1. Faustina pita Isusa za koga treba još moliti. To pitanje izvire iz njenog predanja za duše. Proganja je sveti nemir. Njega bismo protumačili kao veliku potrebu za ljubavlju. Sveti Franjo je plakao stoga što Ljubav nije ljubljena. Svaki onaj tko otkrije Božju Ljubav doživljava da ga ta ista ljubav ne ostavlja na miru, nego ga poziva da se daruje. Sav smisao ljubavi je u darivanju za druge, stoga je i Faustina zahvaćena potrebom biti za nekoga. Žrtva ljubavi. To je sveti nemir. Nemir predanja Bogu ljubavi.
  1. Čistilište.

Mnogi sveci su imali dar viđenja, spoznaje da su na poseban način mogli iskusiti život poslije života. Ovim opisom čistilišta Faustina nam želi prenijeti ono što Isus želi nama poručiti. On svakako želi da vjerujemo u Čistilište. Njegove riječi o potrebi pravde, svaki je od nas već toliko puta rekao. Osobito onda kada je ne vidimo na ovome svijetu, pa kažemo da je ima kod Boga. To je istina koja nas očekuje i koja nam se danas potvrđuje.

  1. Marija.

Osim što je Marija naša majka u ovozemaljskom životu, naš oslonac, putokaz, utjeha i još mnogo toga, ona je vidimo to isto i u vječnom životu. Njezina majčinska uloga nikada ne prestaje. Ona posjećuje duše u Čistilištu, tješi ih, blaži im boli. Ona im daje nadu. Sama njena pojava dušama je znak vječne radosti. Njen dolazak je dolazak neba. Ona nas nikada ne ostavlja. Zvijezdo mora, moli za nas!

  1. Molitva za duše u Čistilištu.

Od tada, od toga iskustva je sestra Faustina bila povezana sa trpećim dušama u Čistilištu i sa umirućima. Faustina je još jedan instrument koji Bog koristi za spasenje duša, ovog puta duša u čistilištu. I nas poziva na isto, i mi smo instrument u Njegovim rukama. Sjeti se svoje braće i sestara u čistilištu. I tebe će se drugi sjećati i za tebe moliti.

Pokoj vječni daruj im Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem. Amen.

Razmatranje iz Dnevnika br. 5

…za tebe sam pripremio mnoge milosti.

“Nakon tri tjedna primijetila sam ipak da je ovdje bilo malo vremena za molitvu i za mnoge druge stvari, koje su odgovarale mojoj duši. Stoga sam mislila poći u jedan stroži red…Došla sam u ćeliju. Sestre su već bile legle. Svjetlo je bilo ugašeno. Ušla sam u ćeliju puna muke i nezadovoljstva. Nisam znala što bih započela. Bacila sam se na pod i počela iskreno moliti za spoznaju Božje volje. Posvuda tišina, kao u tabernakulu. Sve su sestre mirovale kao bijele hostije zatvorene u Isusovu kaležu, samo je iz moje ćelije slušao Bog uzdisanje duše. Nisam znala da nije bilo dopušteno bez dozvole moliti u ćeliji nakon 21 sata. Poslije nekog vremena osvijetli se moja ćelija. Na zavjesi ugledah jako bolno Isusovo lice: Otvorene rane na cijelom licu i velike suze koje su padale na moj pokrivač. Ne znajući, što sve to treba značiti, upitala sam Isusa: “Isuse, tko ti nanosi takvu bol?” – Isus odgovori: “Ti mi stvaraš takvu bol ako odeš iz ovog reda. Ovdje sam te pozvao, ne negdje drugdje i za tebe sam pripravio mnoge milosti.” Molila sam Gospodina za oproštenje i odmah promijenila svoju odluku.” Dn 18-19

1. Kao što je s. Faustina primijetila da u samostanu nema dovoljno vremena za molitvu, tako i mi u svom životu slično uočavamo. To je i čest razlog naših ispovijedi. Vrlo je važno da uočimo tu stvarnost. Ona je početak našeg duhovnog života: želja i čežnja da više vremena budemo u molitvi je unutarnji poticaj i potreba od koje duša živi.

2. Faustina je htjela napustiti kuću, tj. samostan i otići u drugi red gdje misli da bi mogla više moliti. Promjena mjesta može pomoći, međutim nije baš uvijek tako. Mi sa sobom ipak nosimo same sebe i sve što je u nama. Stoga nije nužno mijenjati mjesto. Jedna poslovica kaže: Cvjetaj tamo gdje si posijan.

3. “Počela sam iskreno moliti za spoznaju Božje volje.” Trenuci neznanja, nezadovoljstva i nerazumijevanja i sl. su ponekad dobro došli. Oni su nam zapravo poziv za traženje Božje volje. Svaka kriza je trenutak za rasuđivanje, preispitivanje, što je i značenje same te riječi. Stoga naši upitnici moraju ići prema Gospodinu “sve dok nam se ne smiluje”.

4. Isus se ukazauje kao odgovor na njenu molitvu. Nama se vjerojatno neće na taj način dati odgovor. Međutim, sigurno je da će nebo dati svoje mišljenje i da neće ostati nijemo. Bog se služi na različite načine da nam progovori: u srcu, po nekom događaju, osobi, u snu. Čak se služi da nam se dogodi nešto teško što nas spriječi kako bismo ostali na putu kojem jesmo.

5. Ono što je suprotno Božjoj volji vidimo da Isusu nanosi veliku bol. Vjerujem da puno puta nismo o tome mislili. Stoga je važno za naš duhovni život znati živjeti po Božjoj volji. Iako je Faustina željela više moliti i biti bliže Bogu, to nije bila Božja volja i to je ranjavalo Isusa. Nije sve ono što se čini svetije u našem životu Božja volja. Često puta je to teži put i ne izgleda privlačan, a ipak je Božja volja.

6.”…tu sam za tebe pripravio mnoge milosti”. Isusove riječi nas ohrabruju. On je već pripravio sve ono što je dobro za nas. Milosno mjesto je upravo tu gdje živiš. Možda već primaš darove a da toga nisi ni svjestan. Okreni se oko sebe, oko svojeg srca. Možda se trebaš odmaknuti i dalje kako bi vidio i nečijim drugim očima ono što sam ne vidiš. To nisu darovi sv. Nikole. To je još puno više. Za posebne i izabrane Isus je pripremio “križ na dar”. Iz njega izviru milosti kao i iz Betlehemske siromašne štalice. Za ne vjerovati! Pogledaj umjesto čizmice sv. Nikole siromaštvo svoga Betlehema i svoj križ. Ima li tu pripremljenih darova i milosti?

Razmatranje iz Dnevnika br. 6

“Pitala sam Isusa za koga još trebam moliti? Isus mi je odgovorio da će mi u sljedećoj noći dati spoznati za koga trebam moliti. Ugledah anđela čuvara koji mi je zapovjedio slijediti ga. Iznenada nađoh se na maglovitom i vatrom ispunjenom mjestu gdje trpe mnoge duše. Te duše žarko mole, ali ipak ne mogu za sebe, samo im mi možemo pomoći. Plamenovi koji su oko njih izgarali nisu me dodirivali. Moj anđeo čuvar nije me napuštao ni za trenutak. Upitala sam duše koja im je najveća patnja. Složno mi odgovoriše da im je najveća patnja – čežnja za Bogom. Vidjela sam Majku Božju kako posjećuje duše u čistilištu. Duše nazivaju Mariju “Zvijezdom mora”. Ona im donosi ublaženje. Htjela sam više s njima razgovarati, ali mi je anđeo čuvar dao znak da pođemo. Dođosmo iza vrata ove tamnice pune patnji. Čula sam nutarnji glas koji govoraše: “Moje milosrđe to ne želi, ali to zapovijeda pravda”. Od tada održavam usku povezanost s trpećim dušama.”   Dn 20

  1. Faustina pita Isusa za koga treba još moliti. To pitanje izvire iz njenog predanja za duše. Proganja je sveti nemir. Njega bismo protumačili kao veliku potrebu za ljubavlju. Sveti Franjo je plakao stoga što Ljubav nije ljubljena. Svaki onaj tko otkrije Božju Ljubav doživljava da ga ta ista ljubav ne ostavlja na miru, nego ga poziva da se daruje. Sav smisao ljubavi je u darivanju za druge, stoga je i Faustina zahvaćena potrebom biti za nekoga. Žrtva ljubavi. To je sveti nemir. Nemir predanja Bogu ljubavi.
  1. Čistilište.

Mnogi sveci su imali dar viđenja, spoznaje da su na poseban način mogli iskusiti život poslije života. Ovim opisom čistilišta Faustina nam želi prenijeti ono što Isus želi nama poručiti. On svakako želi da vjerujemo u Čistilište. Njegove riječi o potrebi pravde, svaki je od nas već toliko puta rekao. Osobito onda kada je ne vidimo na ovome svijetu, pa kažemo da je ima kod Boga. To je istina koja nas očekuje i koja nam se danas potvrđuje.

  1. Marija.

Osim što je Marija naša majka u ovozemaljskom životu, naš oslonac, putokaz, utjeha i još mnogo toga, ona je vidimo to isto i u vječnom životu. Njezina majčinska uloga nikada ne prestaje. Ona posjećuje duše u Čistilištu, tješi ih, blaži im boli. Ona im daje nadu. Sama njena pojava dušama je znak vječne radosti. Njen dolazak je dolazak neba. Ona nas nikada ne ostavlja. Zvijezdo mora, moli za nas!

  1. Molitva za duše u Čistilištu.

Od tada, od toga iskustva je sestra Faustina bila povezana sa trpećim dušama u Čistilištu i sa umirućima. Faustina je još jedan instrument koji Bog koristi za spasenje duša, ovog puta duša u čistilištu. I nas poziva na isto, i mi smo instrument u Njegovim rukama. Sjeti se svoje braće i sestara u čistilištu. I tebe će se drugi sjećati i za tebe moliti.

Pokoj vječni daruj im Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem. Amen.

Razmatranje iz Dnevnika br. 5

…za tebe sam pripremio mnoge milosti.

“Nakon tri tjedna primijetila sam ipak da je ovdje bilo malo vremena za molitvu i za mnoge druge stvari, koje su odgovarale mojoj duši. Stoga sam mislila poći u jedan stroži red…Došla sam u ćeliju. Sestre su već bile legle. Svjetlo je bilo ugašeno. Ušla sam u ćeliju puna muke i nezadovoljstva. Nisam znala što bih započela. Bacila sam se na pod i počela iskreno moliti za spoznaju Božje volje. Posvuda tišina, kao u tabernakulu. Sve su sestre mirovale kao bijele hostije zatvorene u Isusovu kaležu, samo je iz moje ćelije slušao Bog uzdisanje duše. Nisam znala da nije bilo dopušteno bez dozvole moliti u ćeliji nakon 21 sata. Poslije nekog vremena osvijetli se moja ćelija. Na zavjesi ugledah jako bolno Isusovo lice: Otvorene rane na cijelom licu i velike suze koje su padale na moj pokrivač. Ne znajući, što sve to treba značiti, upitala sam Isusa: “Isuse, tko ti nanosi takvu bol?” – Isus odgovori: “Ti mi stvaraš takvu bol ako odeš iz ovog reda. Ovdje sam te pozvao, ne negdje drugdje i za tebe sam pripravio mnoge milosti.” Molila sam Gospodina za oproštenje i odmah promijenila svoju odluku.” Dn 18-19

1. Kao što je s. Faustina primijetila da u samostanu nema dovoljno vremena za molitvu, tako i mi u svom životu slično uočavamo. To je i čest razlog naših ispovijedi. Vrlo je važno da uočimo tu stvarnost. Ona je početak našeg duhovnog života: želja i čežnja da više vremena budemo u molitvi je unutarnji poticaj i potreba od koje duša živi.

2. Faustina je htjela napustiti kuću, tj. samostan i otići u drugi red gdje misli da bi mogla više moliti. Promjena mjesta može pomoći, međutim nije baš uvijek tako. Mi sa sobom ipak nosimo same sebe i sve što je u nama. Stoga nije nužno mijenjati mjesto. Jedna poslovica kaže: Cvjetaj tamo gdje si posijan.

3. “Počela sam iskreno moliti za spoznaju Božje volje.” Trenuci neznanja, nezadovoljstva i nerazumijevanja i sl. su ponekad dobro došli. Oni su nam zapravo poziv za traženje Božje volje. Svaka kriza je trenutak za rasuđivanje, preispitivanje, što je i značenje same te riječi. Stoga naši upitnici moraju ići prema Gospodinu “sve dok nam se ne smiluje”.

4. Isus se ukazauje kao odgovor na njenu molitvu. Nama se vjerojatno neće na taj način dati odgovor. Međutim, sigurno je da će nebo dati svoje mišljenje i da neće ostati nijemo. Bog se služi na različite načine da nam progovori: u srcu, po nekom događaju, osobi, u snu. Čak se služi da nam se dogodi nešto teško što nas spriječi kako bismo ostali na putu kojem jesmo.

5. Ono što je suprotno Božjoj volji vidimo da Isusu nanosi veliku bol. Vjerujem da puno puta nismo o tome mislili. Stoga je važno za naš duhovni život znati živjeti po Božjoj volji. Iako je Faustina željela više moliti i biti bliže Bogu, to nije bila Božja volja i to je ranjavalo Isusa. Nije sve ono što se čini svetije u našem životu Božja volja. Često puta je to teži put i ne izgleda privlačan, a ipak je Božja volja.

6.”…tu sam za tebe pripravio mnoge milosti”. Isusove riječi nas ohrabruju. On je već pripravio sve ono što je dobro za nas. Milosno mjesto je upravo tu gdje živiš. Možda već primaš darove a da toga nisi ni svjestan. Okreni se oko sebe, oko svojeg srca. Možda se trebaš odmaknuti i dalje kako bi vidio i nečijim drugim očima ono što sam ne vidiš. To nisu darovi sv. Nikole. To je još puno više. Za posebne i izabrane Isus je pripremio “križ na dar”. Iz njega izviru milosti kao i iz Betlehemske siromašne štalice. Za ne vjerovati! Pogledaj umjesto čizmice sv. Nikole siromaštvo svoga Betlehema i svoj križ. Ima li tu pripremljenih darova i milosti?

Razmatranje iz Dnevnika br. 6

“Pitala sam Isusa za koga još trebam moliti? Isus mi je odgovorio da će mi u sljedećoj noći dati spoznati za koga trebam moliti. Ugledah anđela čuvara koji mi je zapovjedio slijediti ga. Iznenada nađoh se na maglovitom i vatrom ispunjenom mjestu gdje trpe mnoge duše. Te duše žarko mole, ali ipak ne mogu za sebe, samo im mi možemo pomoći. Plamenovi koji su oko njih izgarali nisu me dodirivali. Moj anđeo čuvar nije me napuštao ni za trenutak. Upitala sam duše koja im je najveća patnja. Složno mi odgovoriše da im je najveća patnja – čežnja za Bogom. Vidjela sam Majku Božju kako posjećuje duše u čistilištu. Duše nazivaju Mariju “Zvijezdom mora”. Ona im donosi ublaženje. Htjela sam više s njima razgovarati, ali mi je anđeo čuvar dao znak da pođemo. Dođosmo iza vrata ove tamnice pune patnji. Čula sam nutarnji glas koji govoraše: “Moje milosrđe to ne želi, ali to zapovijeda pravda”. Od tada održavam usku povezanost s trpećim dušama.”   Dn 20

  1. Faustina pita Isusa za koga treba još moliti. To pitanje izvire iz njenog predanja za duše. Proganja je sveti nemir. Njega bismo protumačili kao veliku potrebu za ljubavlju. Sveti Franjo je plakao stoga što Ljubav nije ljubljena. Svaki onaj tko otkrije Božju Ljubav doživljava da ga ta ista ljubav ne ostavlja na miru, nego ga poziva da se daruje. Sav smisao ljubavi je u darivanju za druge, stoga je i Faustina zahvaćena potrebom biti za nekoga. Žrtva ljubavi. To je sveti nemir. Nemir predanja Bogu ljubavi.
  1. Čistilište.

Mnogi sveci su imali dar viđenja, spoznaje da su na poseban način mogli iskusiti život poslije života. Ovim opisom čistilišta Faustina nam želi prenijeti ono što Isus želi nama poručiti. On svakako želi da vjerujemo u Čistilište. Njegove riječi o potrebi pravde, svaki je od nas već toliko puta rekao. Osobito onda kada je ne vidimo na ovome svijetu, pa kažemo da je ima kod Boga. To je istina koja nas očekuje i koja nam se danas potvrđuje.

  1. Marija.

Osim što je Marija naša majka u ovozemaljskom životu, naš oslonac, putokaz, utjeha i još mnogo toga, ona je vidimo to isto i u vječnom životu. Njezina majčinska uloga nikada ne prestaje. Ona posjećuje duše u Čistilištu, tješi ih, blaži im boli. Ona im daje nadu. Sama njena pojava dušama je znak vječne radosti. Njen dolazak je dolazak neba. Ona nas nikada ne ostavlja. Zvijezdo mora, moli za nas!

  1. Molitva za duše u Čistilištu.

Od tada, od toga iskustva je sestra Faustina bila povezana sa trpećim dušama u Čistilištu i sa umirućima. Faustina je još jedan instrument koji Bog koristi za spasenje duša, ovog puta duša u čistilištu. I nas poziva na isto, i mi smo instrument u Njegovim rukama. Sjeti se svoje braće i sestara u čistilištu. I tebe će se drugi sjećati i za tebe moliti.

Pokoj vječni daruj im Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru Božjem. Amen.

Razmatranje iz Dnevnika br. 7

” Za vrijeme večernje pobožnosti započela je umirati moja duša u strašnoj tami. Osjećala sam se u vlasti pravednog Boga kao predmet Njegove srdžbe…Kako su užasne patnje duše može prosuditi samo onaj koji je sam slične pretrpio. ”

Dn 24

” Bilo je kao da se cijeli pakao urotio protiv mene. Užasna mržnja počela je prodirati u moju dušu, mržnja prema svemu što je bilo sveto i od Boga. Činilo mi se, da će ove duševne patnje ostati stalnim dijelom mog života.”

Dn 25

” I nakon zavjeta vladala je tama u mojoj duši gotovo pola godine. Za vrijeme molitve Isus je prožeo svu moju dušu. Tama je nestala. U svojoj duši čula sam riječi: “Ti si moja radost, ti si milina mog srca.” Od tog trenutka osjećala sam u svom srcu – dakle u svojoj nutrini – Presveto Trojstvo. Osjećala sam se napunjena Božjim svjetlom. Od tada ophodila se moja duša s Bogom kao dijete sa svojim voljenim Ocem.”

Dn 27

Opće je poznato da u duhovnom životu postoje razdoblja tamne noći osjetila i tamne noći duha. Iz zapisanog u Dnevniku uočljivo je da Faustina prolazi i jedno i drugo. Noć je jak kamen kušnje. Ona (noć) živi u tebi kao kvasac koji određuje tvoju dušu. Bog hoće da mu vjeruješ bez jamstva i dokaza, samo na temelju Njegove riječi. Tvoja vjera mora biti slobodna od svakog osiguranja, ne smije se oslanjati ni na što, nego na obećanjima samoga Boga. Noć te oslobađa svega. Tako se ne možeš veseliti ni vježbama pobožnosti ni okrepljujućoj propovijedi. Ničim. Iako je milost Božja tu, ne možeš je doživjeti, nego se moraš zadovoljiti da ideš dalje jecajući u nadi da ništa ne razumiješ. Tada ti nitko ne može pomoći, nego sam Bog. Ta bolna tamna noć čini da te Bog pročisti i dadne ti doživjeti da ti prijeti opasnost da nećeš dočekati večer dana i da će sve propasti kao što je to i pravedni Job govorio. Mora propasti sve tvoje znanje o zaslugama. Jedino što tada trebaš i možeš jest vapiti bez osjećaja uslišanja. Isuse uzdam se u Tebe! I tada ćeš još sumnjati ljubi li te On uopće. Ništa nije teže podnijeti nego odbijenu i prezrenu ljubav. “Ako je lijepo vjerovati u svjetlo, onda je to lijepo u noći” (Plotin). Upravo tada se svjetlo najviše vidi i svijetli, kada je najveća noć. Tada se i najjače čuje glas koji prodire kao da razdire tamu: Ti si moja radost…Taj glas Svjetla koji svijetli u tami i tama ga ne obuze, je naša vapijuća šansa. Mi kršćani nikada ne možemo biti ostavljeni u potpunosti. Tek u našoj ostavljenosti očituje se Božja radost. Ostavljeni Isus bio je radi nas i radi našega spasenja. Stoga On i može ući u našu tamu jer je jedini poznaje. I jer je On svijetlo. U tami tolikih svetaca i svetica zajedno sa bl. Majkom Terezom danas molimo: Dođi, budi moje svjetlo!

Razmatranje iz Dnevnika br. 8

Jednom mi reče Isus: “Pođi Majci predstojnici i zamoli je da ti dopusti sedam dana nositi pokorničku košulju i jednom ustati u noći i poći u kapelu.”

Dn 28

Iz ovih kratkih Isusovih riječi koje danas razmatramo, a upućene su sestri Faustini i nama, jasno se uočava da je Njegova želja odreći se ugodnosti. Svi nekako težimo kako bismo si olakšali život, sami sebi i svojim bližnjima. Olakšanje očito prelazi granice i sve više postaje ugoda. Ugađanje se događa na svim razinama našega života, kako izvanjskim tako i unutarnjim. Zapravo svako ugađanje stvara jednu unutarnju lagodu i zadovoljstvo. Čini se ako si čovjek više ugađa, da postaje sretniji. Zapravo je obrnuto! Što više ugode, svaka sljedeća sve manje djeluje. Tada su nam potrebne sve veće doze. Ovaj svijet i njegov potrošački mentalitet upravo igra na tu kartu: stvarati uvijek i neprestano potrebu za novim ugodama. Tek što su nas uvjerili u snagu jedne, nameću nam drugu. Ne samo da je stavljaju pred nas, nego u zadnje vrijeme žele da je probamo, pa tek onda kupimo. Zato i ne čudi što mnogi u posljednje vrijeme u kupovinu idu sa papirićem na kojem su napisane samo osnovne potrebe. To je o ugodi.

Međutim, Isus nije tražio od sestre Faustine da se samo riješi ugode, nego još mnogo više. On želi da se ona odriče “normalnoga” i da čini trpljenje, tj. da nosi neku košulju koja je satkana od grube dlake kako bi joj to smetalo, te da ne spava čitavu noć kao što se to čini normalnim. Kako ćemo činiti pokoru ako nismo u stanju odreći se najnepotrebnije ugode? Često ne vidimo razlog zašto bismo se uskraćivali u ugodnostima ako zato imamo mogućnosti, a drugima ne činimo ništa loše. Isto tako, teško nam je nametnuti si neko pokorničko djelo jer ne vidimo razlog i njegov duboki smisao. Zato nam Isus ovdje daje odgovor. Treba to činiti kako bi išli u kapelu i bili s Njim, kao što je to rekao sestri Faustini. Može se dakle ovo zaključiti: nelagoda i pokora imaju smisao da nas ne zarobe. Oni trebaju biti oslobođenje po kojem ćemo više boraviti s Bogom i biti u Njemu. I On s nama. Stoga je potrebno izbaciti sve ono što je zauzelo prostore slobode i otvorenosti za Boga. Očito je to stari dobri uhodani put kojim su toliki prolazili i na taj način stigli do cilja, do bliskosti s Bogom. Stoga, svake naše djelo trapljenja ima smisla samo ako Bog time sve više u nama raste i zauzima prostore našega bića.

Razmatranje iz Dnevnika br. 9

Na večer me upita Isus:“ Dokle ćeš to još odgađati?“

Dn 28

Za ovo razmatranje ću se poslužiti mislima svetog Augustina iz njegovih Ispovijesti gdje nam govori o vremenu:
„Tvoje godine niti idu niti dolaze: a ove naše idu i dolaze zato da sve mogu doći. Tvoje godine sve zajedno stoje jer nepomično stoje; one ne odlaze tjerane od onih koji dolaze, jer ne prolaze: a ove naše bit će tek onda kad sve prestane biti. Tvoje su godine jedan dan  ( 2 Pt 3,8 ), a tvoj dan nije svaki dan, nego danas, jer tvoj današnji dan ne uzmiče pred sutrašnjim, a ne dolazi ni iza jučerašnjega. Današnji tvoj dan je vječnost; zato si kao sebi suvječnoga rodio onoga kome si rekao: Ja sam te danas rodio( Ps 2,7). Ti si dakle stvorio sva vremena, i prije svih vremena ti postojiš, i nikada nije postojalo neko vrijeme kad nije bilo vremena.“

Eto nam odgovora zašto je Isus opominjao sestru Faustinu što je odgađala i nije iskoristila ono darovano joj vrijeme. Važan je taj danas! Pravilo, princip duhovnosti je: ovdje i sada! Ne negdje drugdje i malo kasnije, poslije.

To odmah i sada je zapravo vječnost. Zar nismo čuli u evanđelju da je Kraljevstvo Božje među nama. Kad sam pročitao svetog Augustina, odmah sam odlučio prenijeti i vama. Tako sam udahnuo dašak vječnosti. I još jedan dar za vas! Moja pjesma o ovom danu:

Sve mi žiće traje tekar uru koju,
Sve je ono puki časak nestalan.
Bože moj, za ljubav ja imadem Tvoju
Samo ovaj dan!

Ljubim Te, o Spase! K tebi duša hlepi…
Časom tek podupri ti me ljubezan;
Vladaj u mom srcu, duh mi smiješkom krijepi
Samo ovaj dan.

Nek budućnost gleda mrkom svojom zjenom,
Molit – ne, ne mogu ja za sjutradan…
Nedužnu me čuvaj, krij me svojom sjenom
Samo ovaj dan.

Kad na sjutra mislim, srce mi se boji,
Na dušu mi pada oblak žalostan,
A ja rad bih, Bože da me muči, znoji
Samo ovaj dan.

Skoro ću Te vidjet na vječitom žalu,
Kormilaru višnji, vođu neprestan!
Mirno ravnaj čun mi po olujnom valu
Samo ovaj dan.

Gospode, o Licem svojim me zakloni
I tašt svjetski šum će šumit utaman,
Daj mi ljubav svoju, milost mi nakloni
Samo ovaj dan.

Kraj Tvog divnog Srca svijeta za me nesta,
Dušmanin mi više nije strahotan.
Isuse, o daj mi u Svom Srcu mjesta
Samo ovaj dan.

Rajski živi Kruše, gozbo Božjeg Tijela,
Skrovit, dirljiv caru, ljubavlju nam dan!
U srce mi dođi, o Hostijo bijela
Samo ovaj dan!

Lozicu sa sobom, Trse sveti, združi,
Pa ću slaba donijet rod Ti željkovan,
Ruka će mi moć da zlatni grozd Ti pruži
Već i ovaj dan.

Ovaj grozd je ljubav, zrna su mu duše,
U dan dozret mora on, da bude bran…
Apostolskog plama daj mi, sveti Kruše,
Samo ovaj dan!

Djevice bez ljage! Zvijezdo, što sjaš Kristom,
I po kojoj On je meni darovan!
Sakrij mene, Majko, koprenom ti čistom
Samo ovaj dan.

Anđele moj, ti me čuvaj i zakrili,
Neka tobom bude put mi obasjan;
Vodi me, pomaži, prijatelju mili,
Samo ovaj dan.

Isusa bih rado gledala bez vela,
Ipak već na zemlji uza nj mi je stan…
Ljubezno mu Lice krit će Tajna bijela
Samo ovaj dan.

Skoro letjet ja ću pravcem vječnog brijega
U dan, komu nije zapad sunca znan;
Uz anđeoske gusle slavit tad ću Njega
I svoj V j e č n i D a n.

Sveta Terezija od Djeteta Isusa

Razmatranje iz Dnevnika br. 10

Tada odlučih kod prvog susreta to reći Majci predstojnici. Slijedećeg prijepodneva primjetih da je Majka išla u blagovaonicu. Budući da su kuhinja, blagovaonica i soba s. Alojzije gotovo zajedno, zamolih Majku predstojnicu poći u sobu s. Alojzije te joj rekoh što je Isus zahtijevao. Na to mi Majka uzvrati da mi ne dopušta nositi pokorničku košulju. To uopće ne dolazi u pitanje. “Kad vam Isus podari orijašku snagu onda ću dopustiti i pokorničke vježbe.” Ispričah se Majci da sam joj uzela vrijeme i napustih sobu. Tada ugledah Isusa koji je stajao u kuhinjskim vratima i rekoh Gospodinu: “Ti mi zapovijedaš moliti za dopuštenje pokore, a Majka to ne želi dopustiti.” Tada mi reče Isus: “Bio sam nazočan kod ovog razgovora s predstojnicom i sve znam. Ne tražim tvoje pokorničke vježbe, nego poslušnost. Ti me mi iskazuješ veliku čast i stići ćeš zasluge.”

Dn 28

Isus govori sestri Faustini da je bio nazočan kod njenog razgovora s majkom predstojnicom. On je sveprisutni Bog. Tako čitamo u knjizi Izreka: “Bila sam (Mudrost) kraj njega kao graditeljica, bila u radosti iz dana u dan igrajući pred njim sve vrijeme.” (Izr 8, 30). Božja prisutnost uobličena u mudrost u Sinu. Njegovo ime je Emanuel – s nama Bog. (Mt 1, 23). Njegova je dakle sama bit biti s nama. Euharistija je živa slika Njegovog stalnog boravka u našoj duši. Njegova svenazočna blizina i sveznanje je nešto što mi ograničeni ne možemo dohvatiti. Koliko puta je samo rečeno u Evanđelju kako Isus poznaje njihove misli, otkriva njihovo mozganje i umovanje. Zar nije već i psalmist (Ps 139) zahvaćen divljenjem Božje spoznaje opjevao veliko Božje znanje i blizinu koje čovjeka u ljubavi razotkriva.

Jahve, proničeš me svega i poznaješ,

ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ.

Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi.

Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš.

S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.

Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.

Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?

Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si.

Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj

i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.

Isus zapovijeda da s. Faustina nešto učini a onda joj poglavarica to zabrani. Biti poslušan, Isusu i poglavaru više je od svega budući da smo tada najsličniji Isusu koji nije vršio svoju volju nego volju onoga koji ga je poslao. “Evo dolazim vršiti volju tvoju.” (Heb 10, 9). Događa se da unatoč velikoj pobožnosti i pokorničkim djelima naša narav teško može vršiti Božju volju. Tako i mi u Crkvi pravimo svoje planove i svoje programe, ne pitajući se je li to volja Božja.

Isus nadalje govori kako s. Faustina sa poslušnošću iskazuje Bogu veliku čast i stječe zasluge. Isus u veliko svećeničkoj molitvi iskazuje čast svome Ocu. “Oče, proslavi ime svoje.” (Iv 12, 28). Poslušnost nije sama sebi cilj. Cilj poslušnosti je slava Božja. Mi smo stvoreni i zaduženi kako bismo Boga slavili. To je smisao našeg postojanja. Isus govori i da postoje zasluge. Riječ zasluga dolazi vjerojatno od riječi sluga, služenje. Biti sluga Božji, služiti Bogu, znači imati zasluge. Zasluge se stječu tako da ih se ne stječe, nego u poniznosti i poslušnosti služi Bogu i ljudima.

Razmatranje iz Dnevnika br. 11

Kad je jedna od Majki saznala za moju nutarnju povezanost s Isusom, reče mi da se prepuštam zavaravanju. Ona reče, Isus je na taj način saobraćao samo sa svecima, “a ne s grešnim dušama kao Vi, sestro.” Od tada nisam mogla Isusu baš tako vjerovati. Kod jutarnjeg razgovora rekoh Isusu: “Jesi li ti obmana?” – Isus mi odgovori: ” Moja ljubav nikoga ne obmanjuje.
Dn 29

Vrlo lako možemo prepoznati da je razmišljanje ove poglavarice često i naše razmišljanje, i da su nam vizije o Bogu slične. Isto takvo razmišljanje imali su i farizeji i pismoznanci kada su Isusu predbacivali da se druži s grešnicima. Ona reče,Isus je na taj način saobraćao samo sa svecima, “a ne s grešnim dušama kao Vi, sestro.”
Zar se Isus promijenio? Zar je on doista samo za svece? A što ćemo mi grešni i zar nas zbog grijeha Isus mimoilazi? I sam doživio tu muku i nedoumicu: Kako naviještati milosrđe pored grijeha koje činim? “Ti bi naviještao milosrđe a da ga sam ne trebaš?” Milosrđe je potreba sviju. I mene i tebe dragi čitatelju. To je privilegija čovjeka grešnika kako bi mogao sresti Isusa.
Zar nismo doživjeli,čuli ili vidjeli, kako smo sami ili kako je netko drugi bio obmanut, prevaren, izigran, nasamaren? Često puta pod vidom nekog dobra, da ne kažem ljubavi. Izgledalo je bajno. I onda: krah! Sve je to moguće i sve se to događa ako Božja ljubav nije temelj. Čak su i Isusovi učenici putujući u Emaus govorili “a mi smo se nadali”. Pitanje je čemu se nadali? Božja ljubav ih nije obmanula. On im se ukazao i ražario srca. Kao i Faustini. Neka danas Njegova ljubav bude stvarnost u tvome životu. Nikakva obmana! Nego stvarnost!

Razmatranje iz Dnevnika br. 12

Jednom sam bila razmišljala o Presvetom Trojstvu, o Božjem biću. Željela sam bezuvjetno istražiti i spoznati. Tko je ovaj Bog… Trenutačno moj je duh bio obuzet i kao odnesen u svemir. Ugledah nepristupačnu svjetlost i u njoj nešto kao tri izvora svjetlosti koje nisam mogla shvatiti. Iz te svjetlosti izađoše riječi u liku munja i okružiše nebo i zemlju. Ništa nisam razumjela od toga i ražalostila se. Tada iziđe iz nepristupačnog mora svjetlosti naš ljubljeni Spasitelj u neshvatljivoj ljepoti sa svjetlosnim ranama. Iz ove svjetlosti mogao se čuti slijedeći glas: “Kakav je Bog u svojoj biti, nitko neće spoznati, ni anđeoski duh niti ljudi”. Reče im Isus: “Spoznaj Boga razmatranjem Njegovih svojstava.” Tada napravi Isus rukom znak križa i iščeznu.

Dn 30

Predmet našeg razmatranja je sam Bog. Isto tako naša molitva nema za cilj ništa drugo nego otkriti Njegovo lice, Njega samoga, “jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.” (Hoš, 6,6) Zar nije i psalmist molio:“Moje mi srce govori: “Traži lice njegovo!” Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim.(Ps 27,8)“ Naša molitva je kristološka. On sam je naša molitva. Stoga, razmatrati Njegova svojstva znači Njega živjeti, živjeti Njegov život. To znači dopustiti da Njegove misli obuzimaju našu pamet, da Njegov život postaje djelatan u mojim udovima, da ne živimo više sebi, već Njemu koji za nas umrije i uskrsnu.
Božja svojstva su Njegov život. Stoga razmatrati ih isto je ono što je činila i Marija kada je sve te događaje prebirala u svome srcu.
Papa Benedikt XVI u svojoj enciklici Bog je ljubav piše: “Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je susret s događajem, s Osobom koja životu daje novi obzor i time konačni pravac.”
Svakodnevno razmatranje događaja osobe Isusa Krista je Bogodogađanje i Bogorađanje u našoj duši. Svaki put tada Krist kroz naše misli, pameti, srca i duše porađa nas same. Kao što i apostol kaže: „Po svome naumu on nas porodi riječju Istine”
Isus nas dakle poziva na razmatranje kako bismo imali novi obzor, pogled i vidjeli ga onakvim kakav jest. Svet i pravedan, milosrdan i blag…

Razmatranje iz Dnevnika br. 13

Jednom ugledah veliku skupinu ljudi u našoj kapeli, od kapele do ulice, jer bijaše dovoljno mjesta. Kapela je bila svečano nakićena. Na oltaru je bilo puno svećenika, zatim naše sestre i mnogo drugih kongregacija. Svi očekivahu jednu osobu koja treba biti na oltaru. Iznenada začujem glas da ja trebam zauzeti to mjesto. Kad sam počela napuštati stan, dakle hodnik, da prijeđem dvorište i slijedim glas, koji me pozvao u kapelu, započeše se bacati na me, svatko čime je mogao. blatom, kamenjem, pijeskom i metlama – tako da sam u prvom trenutku bila neodlučna da li trebam ići dalje. Ipak glas me je pozivao sve jače. Usprkos svemu išla sam hrabro dalje.

Kad sam prekoračila prag kapele, počeše udarati po meni pretpostavljeni, sestre i učenice, čak i roditelji, čime je tko mogao, tako da sam se sada morala, htjela ili ne, brzo popeti na predviđeno mjesto na oltaru i odmah ispružiše ruke prema meni isti ljudi, učenice, sestre, poglavari i roditelji te moliše milosti. Nisam bila ljuta na njih da su bacali sve i svašta na mene. Osjećala sam, čudno, posebnu ljubav prema osobama koje su me prisilile brzo zauzeti predviđeno mjesto. U tom trenutku izlio se u moju dušu neizmjerni osjećaj sreće i čuh riječi: “Čini što hoćeš. Dijeli milosti kako hoćeš, komu hoćeš i kad hoćeš”.

Dn 31
Viđenje koje je imala s. Faustina vrlo je zanimljivo. Uočavam da je njen put do oltara vrlo sličan Isusovu putu, kao i putu mnogih svetaca. Promotrimo ga kroz nekoliko segmenata:
U svečano urešenu kapelu punu ljudi, sestara i svećenika treba doći baš ona, s. Faustina. Ono što ponekad zaboravljamo je upravo pripremljena nam nebeska gozba. To je susret slavlja zemaljske i nebeske Crkve. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov dolazak. (2 Tim 4,8) Svi mi se osjećamo nedostojni i ne možemo vjerovati da smo bitni, kako Bogu, tako i ljudima. Zastanimo malo. Možda će se ovih dana i naše ime prolomiti kako bismo stupili u dvoranu s Gospodinom na oltaru.
Dok je prolazila, ljudi su se na nju nabacivali blatom, kamenjem i čime je tko mogao. Put k oltaru je križni put kojim je prošao Jaganjac Božji. Tako jasno i zorno viđenje rijetko se može čuti. Stoga nam je ovo pravi evanđeoski biser kako se po križu stiže k uskrsnuću.
U prvom trenutku je bila neodlučna treba li ići dalje, ali glas koji ju je pozivao bivao je sve glasniji. Tako je normalno da se svatko uplaši puta kojim treba ići i da zbog teškoće želi odustati. Tada nije dobro gledati u sebe i svoje snage, nego se usmjeriti na Glas koji još jače zove. I Petar je tonuo dok je gledao u valove, ali kad je zazvao Isusa, bio je izvučen iz vode.
Počeše me udarati sestre, pa čak i roditelji. Najteže što se može dogoditi jest da te izdaju tvoji najbliži. I to se mora proći. Isusa je izdao njegov učenik i zatajio ga Petar, apostolski prvak. A Faustina poput Isusa reče, nisam bila ljuta na njih. O kako divnog primjera vjere. Poput svetog Stjepana koji je molio za svoje progonitelje.
Popela se na predviđeno mjesto na oltaru. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli. (Iv 19,37) Faustina je ovdje kao slika Josipa Egipatskog kojeg su braća prodala u Egipat, a kasnije vape k njemu za pomoć šireći ruke. Naš vapaj i siromaštvo su poziv da gledamo onog koga su proboli, te da širimo ruke prema Njemu i svetima: Budi milosrdan nama i cijelome svijetu!
Preplavio me neizmjeran osjećaj sreće. Biti svet i blagoslovljen je najveća sreća koja nam se može dogoditi. A ono što nam je Bog pripravio je čudesno. Nema ništa u usporedbi s tim. Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. (1 Kor 2,9)
Dijeli milosti… Mi smo potrebni milosti i darova nebeskih. Okrenimo svoj pogled onima koji ih posjeduju. Sveta Faustina je velika izabrana duša i zazivajući njen zagovor i pomoć, šireći ruke molimo: sveta Faustino, moli za nas!

Razmatranje iz Dnevnika br. 14

Jednom čuh riječi:“Pođi predstojnici i zamoli za dopuštenje da možeš devet dana održavati jednosatno klanjanje. Za vrijeme toga potrudi se sjediniti svoju molitvu s molitvom Moje majke. Moli od srca sjedinjenje s Marijom. Potrudi se u to vrijeme održati i Put križa.“ Dobila sam dopuštenje, ipak ne za cijeli sat nego kako mi budu dopuštale moje obveze.
Trebala sam tu devetnicu održati za domovinu. Sedmoga dana devetnice ugledala sam između neba i zemlje Majku Božju u svijetloj odjeći. Molila je rukama prekriženim na grudima i gledajući u nebo. Iz njenog srca izlazili su vatreni zraci, jedni iđahu u nebo a drugi pokrivahu našu zemlju.

Dn 32-33

Isus s. Faustinu upućuje na njene poglavare. On traži da pita i sluša svoje pretpostavljene. Taj postupak je izraz poniznosti koja se odražava u Isusu kada je slušao svog Nebeskog Oca iako je on bio jedno s Njim. To je ujedno i put poniznosti s. Faustine koja svoju volju podlaže Isusu i poglavaru. Poznato je da su sveci bili poslušni svojim poglavarima čak i onda kada to nije imalo nikakvog smisla. Očito je da ako se to radi iz ljubavi za Isusa, onda sve ima smisla.
Isus traži od s. Faustine da održi jednosatno klanjanje kroz devet dana. Očito je da se Isusu sviđaju devetnice koje vjernici obavljaju. Stoga bi nam to trebao biti poticaj da ih činimo što više i na različite nakane. One nas drže budnima i kroz više dana nas povezuju sa svetima. Tako nebeska stvarnost ima više prilike obuhvatiti naš život i prodrijeti u njega. Što veći otvor, to više svjetla može ući.
Osobito je Isus naglasio euharistijsko klanjanje. Ondje se događa ono što je činila Marija kada je sjedila do Isusovih nogu, dok je Marta posluživala. Marija je gledala i slušala Isusa. Blažena majka Tereza iz Kalkute kaže: „Ja gledam Njega, On gleda mene.“ Čini se da je to i najteža molitva i najveća. Najteža što ništa ne trebamo raditi, a najveća jer je tu najveća Isusova prisutnost, On sam. Najveći dio milosti dobio sam na klanjanju Euharistijskom Isusu. Stoga je dobro poslušati Isusa kada nas zove na klanjanje.
Moli od srca sjedinjenje s Marijom. Kao što Marija u Kani Galilejskoj i skoro svim svojim ukazanjima upućuje na Isusa, tako On upućuje na Nju. Ovdje Isus potvrđuje poznati put koji su nam ostavili Marijini ljubitelji. Ona glasi:“ Po Mariji k Isusu!“ Moderni teolozi sigurno ne bi s radošću prihvatili misao kako bi na euharistijskom klanjanju trebali biti povezani s Marijom. Zar Marija nije prva pokaznica koja nosi Isusa Elizabeti? Zar i danas Marija nema Isusa u svom srcu? Itekako, još i više! Pa valjda zna Isus što trebamo činiti i što je najbolje za nas. Poslušajmo riječi svetog Oca pape Benedikta XVI: Draga braćo, ne zaboravite da nas prava pobožnost prema Djevici Mariji sve više približava Isusu i da se ona “ne sastoji u neplodnom i prolaznom čuvstvu niti u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da proizlazi iz prave vjere koja nas vodi k priznavanju uzvišenosti Majke Božje te nas potiče na djetinju ljubav i na nasljedovanje njezinih vrlina”(Lumen gentium, 67).
Ljubiti Mariju znači truditi se slušati njezina Sina; častiti Gospu znači živjeti po riječima blagoslovljenog ploda utrobe njezine.

“Potrudi se u to vrijeme održati i Put križa”. Isus s. Faustini nalaže vrlo konkretan i jasan put molitve. On se sastoji i od Puta križa. To je siguran put na kojem sigurno susrećemo Isusa. Tu razumijevamo da je križ dar za naše i spasenje naših bližnjih.
Klanjamo Ti se Kriste i blagoslivljamo te, jer si po svome svetom križu otkupio svijet!

Razmatranje iz Dnevnika br. 14a

Jednom čuh riječi:“Pođi predstojnici i zamoli za dopuštenje da možeš devet dana održavati jednosatno klanjanje. Za vrijeme toga potrudi se sjediniti svoju molitvu s molitvom Moje majke. Moli od srca sjedinjenje s Marijom. Potrudi se u to vrijeme održati i Put križa.“ Dobila sam dopuštenje, ipak ne za cijeli sat nego kako mi budu dopuštale moje obveze.
Trebala sam tu devetnicu održati za domovinu. Sedmoga dana devetnice ugledala sam između neba i zemlje Majku Božju u svijetloj odjeći. Molila je rukama prekriženim na grudima i gledajući u nebo. Iz njenog srca izlazili su vatreni zraci, jedni iđahu u nebo a drugi pokrivahu našu zemlju.

Dn 32-33

  1. Isus zapovijeda Faustini da održi jednu devetnicu. Očito je da su Isusu drage takve molitve. Uoči nekih, osobito Gospinih blagdana, ili svetkovine Duhova, moli se devetnica. „Obični svijet“ u jednostavnosti svoje vjere upravo to čini kroz povijest Crkve. I sada vidimo da je Gospodinu drago, budući da i sam to traži. To nam je ujedno i poticaj da se odvažimo ili nastavimo moliti naše devetnice.
  2. Devetnica se sastoji od euharistijskog klanjanja. Očito je klanjanje Euharistijskom Isusu i boravak u Njegovoj blizini veliki izvor snage i blagoslova. Stoga nije neobično da je prije par godina i naš papa Benedikt preporučio Crkvi da se treba vratiti štovanju Euharistije. Stoga, kad god možeš, naiđi u svoju crkvu, kapelu i pokloni se Isusu.
  3. Svoju molitvu sjedini s Marijinom molitvom. Od Srca k Srcu. Isus preporuča sjedinjenje s Marijinim srcem budući da je ona najsavršeniji oblik sjedinjenja čovjeka s Bogom. Stoga je Ona put do Isusova srca. Njezino majčinsko srce će omekšati i olakšati sve zapreke i udaljenosti koje stoje na putu sjedinjenja srdaca.
  4. Potrudi se održati Put križa u to vrijeme. Put križa je put kojim je išao i ide naš Gospodin. Na tom putu Ga spoznajemo, u Njemu otkrivamo sebe u istini jer nas upravo križ razgolićuje svega onoga što nismo mi. Put križa je istina našeg života. Stoga, ne možemo je tražiti niti razumjeti nigdje drugdje ni na koji način doli u Isusovoj muci i smrti. Reče Pilat:“Što je istina?“
  5. Faustina je ugledala Mariju u sjaju svijetle odjeće i vatrenih zraka Njena srca koje obasjavaju i Nebo i zemlju. I danas zrake Marijina srca prožimaju zemlju. Zaviri u njenu dubinu, dubinu zemlje. Dubinu svog srca.

Razmatranje iz Dnevnika br. 15

Jednom sam stavljena pred božanski sud. Pojavih se pred Gospodinom licem u lice. Isus je bio takav kao u Svojim patnjama. Nakon nekog vremena isčeznule su rane i ostadoše samo pet na rukama, nogama i boku. Odonda sam spoznala stanje svoje duše, tako kako je Bog vidi. Posve jasno spoznah, što se Bogu ne dopada. Nisam znala da se čak i za male sjene mora Gospodinu predavati odgovornost. Kakav trenutak! Tko će ga opisati? – Stajati nasuprot trostruko Svetom! – Isus me upita: “Tko si ti?” Odgovorih: “Ja sam Tvoja službenica, Gospodine.” – “Dužna si jedan dan čistilišta.” Odmah se htjedoh baciti u vatru čistilišta. Ipak, Isus me zadrža i reče: “Što želiš: sada trpjeti jedan dan u čistilištu ili kratko vrijeme na zemlji?” Odgovorih: “Isuse, želim trpjeti ovdje u čistilištu i želim trpjeti najveće muke na zemlji, pa makar i do konca svijeta”.

Dn 36

  1. Na Božanskom sudu ćemo čuti pitanje: Tko si ti?
    Jedan dobri svećenik jednom prilikom je posvjedočio kako je doživio kliničku smrt. U trenutku kliničke smrti je putovao kroz tamni tunel prema svjetlu. Nakon toga je čuo isto pitanje kao što i sestra Faustina spominje u Dnevniku. Pokušavao sam, priča dalje taj svećenik, odgovoriti kako sam ja svećenik. Nabrajao sam sve svoje uloge i zvanja, ali ništa mi nije uspjelo zadovoljiti Onaj glas. „To nisi ti, to je tvoja služba!“, glasio je odgovor. Sreća da sam se probudio jer sam vidio bijedu i jad svog života. Tako otprilike završava ova (ne)zgoda.
    Doista, tko sam ja?2. Biti na sudu pred ranjenim Isusom znak je da su naši grijesi sudjelovali u Njegovoj patnji. Po Njegovoj patnji spoznajemo svoje grijehe. Od tada sam spoznavala stanje svoje duše onako kako je Bog vidi.3. Dužna si…
    Da, svaki od nas je dužnik. Koliko duguješ gospodaru mome?
    Biti kršćanin jednostavno znači biti svjestan da si dužan Bogu u svim segmentima svog života. Stoga se s pravom i nazivamo slugama. Sluga je vječiti dužnik svoga gospodara. On se sam učinio Slugom da nam pokaže da je došao da služi i kakav je put sluge.
    A ti brate i sestro „vrati što si dužan“!4. Hoćeš trpjeti u čistilištu ili na zemlji?
    Trpjeti očito moraš! Nema šanse da se to izbjegne. Stoga svjesno izaberi trpljenje. Ono je tvoje nebo.
    Trebaš znati da ćeš puno trpjeti.
    Da bi bila i puno sveta. Svetost je ljubav uronjena u bol.

Razmatranje iz Dnevnika br. 16

Uskoro zatim propadoh zdravstveno. Tjelesne poteškoće bile su za mene škola strpljivosti. Samo Isus zna s koliko sam naprezanja morala ispunjavati svoje dužnosti.
Da bi dušu pročistio, Isus koristi sredstva svog izbora. Moja duša doživljava potpunu napuštenost sa strane stvorenja.
Ponekad se najčistija namjera loše tumači i sa strane sestara. Jedno vrlo bolno trpljenje. Ipak Bog ga dopušta i mora ga se prihvatiti, jer tako postajemo sličniji Isusu na bolji način. Jedno nisam mogla razumjeti dugo vremena, naime da mi je Isus zapovjedio sve kazati poglavarima, poglavari ne vjerovahu mojim riječima, nego me sažalijevaju kao da sam podlegla obmani ili fantaziranju.
U takvom mišljenju da se obmanjujem, odlučih nutarnje izbjegavati Boga – bojala sam se obmane. Ipak Božja me milost progonila iz koraka u korak. Kad sam najmanje očekivala, Bog mi je govorio.

Dn 37

U ovom broju koji slijedi iza teksta prošle meditacije nalazi se blago duhovnog života. Iako u njemu nema Isusovih riječi, bogat je duhovnom porukom.
Duhovni put patnje sestre Faustine, i onih koji idu tim putem, možemo promotriti kroz odbačenosti u više segmenata.

  1. Tjelesne teškoće
    Zar se ne pitamo kako je moguće da su mnogi sveci trpjeli teške bolesti? Zašto ih dobri Bog nije oslobodio kad je znao da ga oni ljube? Sveta mala Terezija teško bolesna, sveta Bernardica, teško bolesna… I mlade umrle.
    To je škola strpljivosti, kako reče Faustina. U toj školi jedini i pravi učitelj je Gospodin. Bolest je kao neki pismeni test ili domaća zadaća koju djeca dobiju u školi, a koju treba riješiti da bi mogli ići u viši razred, tj. da bi znali znanje. Potrebno je u svojoj bolesti otkriti i prepoznati ljubav koju Bog ima prema nama. A to je stvarno teško.
  2. Napuštenost od strane stvorenja
    Napuštenost je potrebna da bi Bog pročistio dušu. Jer tek u napuštenosti, u pustinji gdje se nema na koga osloniti, može Bog progovoriti.( Hoš 2) Često puta nam je u životu oslonac naše zdravlje. Bog ga izmakne. Oslonac nam je naša kuća. Rat je sruši. Oslonac nam je posao. On propane ili ga izgubimo. Oslonac nam je naša uloga u društvu. Bogu to ne treba. On nas lišava svega, svih stvorenja. Gledam oko sebe i vidim da odraslim ljudima Bog oduzima neki oslonac, a oni plaču ko mala djeca kad im se uzme igračka. Zapravo mi se vrlo lako navežemo na stvorenja. Time zarobimo i sebe i njih. O kako je potrebna ta napuštenost! Iako teška i mučna, ali jedini put ka Gospodinu.
  3. Ostavljenost od najbližih tj. njenih sestara
    U bilješkama ispod stranice piše: S. Faustina se razlikuje od drugih sestara većom pobožnošću i vjernošću Bogu. To je dalo povoda za nesporazume i to je bilo često poticajni razlog da ju se izbjegne.
    Najčistija namjera, kako piše Faustina, loše se tumači od strane njenih sestara. Kako je moguće da sestre nisu vidjele i razumjele nekoga tko je tako blizak sa Isusom? Osim što to Bog dopušta, očito je da neki imaju oči a ne vide i uši a ne čuju. Bog je dao i različitu mjeru. K tome, dopušta da nas kuša đavao i na taj način. Mislim da nas i naši grijesi zasljepljuju, tj. onemogućavaju nam da stvarnost vidimo onakvu kakva jest. Pa ako riječima ne vjerujete, vjerujte djelima. Čudesno je kako sestre ni preko njenih djela nisu vidjele njenu tj, Božju dobrotu. To je doista vrlo bolno trpljenje. Očito i vrlo blagoslovljeno!
  4. Nevjerovanje poglavara
    Čak su i poglavari sumnjali i sažalijevali je misleĆi da fantazira i da je podlegla nekim obmanama. Očito je na djelu potpuna ostavljenost i poniženje. Zar nisu apostoli Isusa ostavili i pobjegli? Poglavari i svećenici ga osudili. Buni narod, a narod hrli za njim. Očita ljubomora i zavist. Kad ponestane razumijevanja tada se osobu proglašava ludom i sažalijeva se njen život. Faustina u boli ostaje sama. Kako težak put svetosti!
  5. Odlučila je i Boga izbjegavati
    Od Njega nije mogla pobjeći, a niti On od nje. To je snaga onih koji su odabrani. Kad se najmanje nadaš On je tu, kako reče svetica. Kad sve izgubiš, tek tada nastupa On!
    O Bože kako je Tvoja pedagogija strašna i lijepa!
    Sveta Faustino moli i zagovaraj sve koji slijede put kojim si i ti hodila!

Razmatranje iz Dnevnika br. 17

Ponekad bježah od Boga, da ne bih bila žrtva zlog duha, budući mi je više puta rečeno da to jesam. Ova nesigurnost potraja duže. Za vrijeme Sv. mise, prije Sv. pričesti, bila je obnova zavjeta. Kad smo izlazile iz klupe i započele izgovarati riječi zavjeta, iznenada je stajao Isus uza me u bijeloj odjeći sa zlatnim pojasom. Reče mi: “Tebi darivam vječnu ljubav da bi tvoja čistoća ostala neokaljanom i kao dokaz da nećeš nikada biti izložena nečistim kušnjama”. – Isus uze svoj zlatni pojas i sveza ga o moje bokove. Otada nisam više osjećala nikakvo uzbuđenje koje bi bilo protiv čistoće, niti u srcu niti u razumu. Kasnije sam shvatila da je to jedna od najvećih milosti koju mi je izmolila presveta Djevica Marija jer sam joj za ovu milost godinama vapila.

Dn 40

 

 Ponekad bježah od Boga, da ne bih bila žrtva zlog duha.

Ovdje nas sestra Faustina uči kako treba biti oprezan sa bilo kakvim privatnim vizijama i nadahnućima. Često može doći do prevare zlog duha i nikako se ne bi smjelo ravnati prema njima bez znanja ispovjednika. Još jedna opasnost je da se ona (nadahnuća) iznose pred mnoštvo. Jedno je svjedočiti svoje obraćenje i vjeru, a drugo je imati neprestanu potrebu pričati svoja duhovna iskustva što je danas čest slučaj kod obraćenika.

 Isus uze svoj zlatni pojas i sveza ga o moje bokove.

Sestra Faustina je oslobođena od bilo kakvih nečistih kušnji. Zlatni pojas čistoće Isus je darovao svetima. To je doista velika milost, kako reče sestra Faustina. Čistoća u sebi nosi nešto zlatno. Zlatni pojas je znak da je čistoća samo zlato. Možemo moliti zlatnog Isusa da nas zaogrne zlatnim plaštem svoje čistoće.

 To jedna od najvećih milosti koju mi je izmolila presveta Djevica Marija.

Sestra Faustina je za tu milost molila godinama presvetu Djevicu. Zašto dakle treba moliti Djevicu? Zbog toga jer je ona posrednica milosti koje nam Bog želi dati. Stoga nam sestra Faustina pokazuje da smijemo svoje molitve našem nebeskom Ocu upućivati preko naše Majke, Djevice čiste i svete. O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo!

Razmatranje iz Dnevnika br. 18

Požurih u ćeliju uzeti ogrtač. Žureći nazad ugledah Isusa u vratima male kapele, koji mi reče: „Pođi, ipak uzet ću ti srce“. Iznenada osjetih da u mojim grudima nisam imala više srca.

Dn 42

Jednom je došao k meni jedan svećenik koji mi je ispričao svoje duhovno iskustvo koje je nalik na iskustvo sestre Faustine. Priča on otprilike ovako:
„Jedne sam večeri molio u svojoj samostanskoj sobi. Dok sam molio, čuo sam kako mi Isus kaže (misli da je to bio Isus, ali nije siguran) da će mu izvaditi srce i da će umjesto njegova srca Isus staviti svoje srce u njegovo biće. I za vrlo kratko vremena osjetio sam bolno čupanje srca i jednu veliku prazninu u svojem tijelu, tj. duši. Nakon toga sam osjetio tako veliki žar topline i svjetla u duši i tijelu, a sve od toga što je Isusovo srce na poseban način nadomjestilo moje srce. To iskustvo u mojoj duši je ostavilo duboki trag koji nikad neću i ne mogu zaboraviti.“
Tko zna koliko duša u svijetu i kroz povijest imaju posebnu povezanost sa Isusovim srcem? Većini vjernika to nije dano na takav način. Međutim, koliko puta smo molili Isusa: „Učini srce moje po srcu svome!“ I vjerujem da je u mnogim dušama Isus učinio baš to – mijenjao je naše srce u Svoje srce puno ljubavi i milosrđa.
Ono što Isus doista želi jest srce. Nije važno kakvo je i što ima u njemu. Ono je središte našeg života. On želi biti u središtu. On tu mora biti jer je On Bog ljubavi, a ljubav izlazi iz srca. Prepusti Isusu danas svoje srce! Daj mu ga jer je On Gospodar tvoj! I ne boj se, jer najljepše što ti se može dogoditi je imati Isusovo srce!

Srce Božansko Isusa moga
Daj da sve više ljubim Te ja
Ti si veselje naroda svoga
Ti moga bića nada si sva!!!

Razmatranje iz Dnevnika br. 19

Jednom vidjeh dvije sestre na putu u pakao. Neizrecivi bol pritiskao je moju dušu. Molila sam Boga za njih i Isus mi reče: “Pođi Majci predstojnici i reci da se ove obje sestre nalaze u prigodi teškog grijeha”. Slijedećeg jutra ispričala sam o tom predstojnici. Jedna od njih upravo je revna, druga je još (u) velikoj borbi.

Dn 43

Sestre su na putu za pakao

U Dnevniku na mnogo mjesta susrećemo problematiku vječnih muka, čistilišta, propasti, pravednosti Božje itd. Možemo zaključiti da put u propast postoji. Isus je u Evanđelju rekao da je on širok i mnogo ih je koji njime idu,a uzak i strm je put koji vodi u nebo. Zabrinjavajuće je to da je moguće da jedne redovnice idu prema paklu. Očito da je čovjek grešnik bez obzira kakvu uniformu ili dužnost imao. Gospodin nas poziva da zastanemo kako bismo vidjeli smjer našeg kretanja. Pogledajmo okolinu u kojoj se krećemo, poslove koje radimo, zatim ljude s kojima se družimo, navike koje smo stvorili…Sve će nam to biti znak gdje smo.

Opomeni sestre

Isus je rekao opomenimo našeg brata, recimo Crkvi…Teško je danas opominjat drugoga kad smo i sami opterećeni istim. Roditelji nisu autoritet djeci budući da sami isto čine. Faustina je mogla to učiniti jer je njezino srce bilo čisto. Molimo i mi za čistoću srca kako bismo mogli opominjat druge u ljubavi. Opomena nije optužba. Opomena je spasonosna za obje strane, a optužba često smrt koja se širi.

Gospodine, zaustavi nas kada idemo prema paklu! Sveta Faustino, moli za nas!

Razmatranje iz Dnevnika br. 20

Jednom mi reče Isus: “Ja napuštam ovu kuću. Ovdje su stvari koje mi se ne sviđaju.” Hostija dođe iz tabernakula i spusti se u moje ruke. S radošću je vratih nazad u tabernakul. To se ponovi i ja učinih isto. Ali ponovi se i treći put, ipak hostija se promjeni u živog Gospodina Isusa koji mi reče: “Ovdje neću dugo ostati.” U mojoj se duši probudi iznenada nada sve velika ljubav prema Isusu te rekoh: “A ja Te neću pustiti iz ove kuće, Isuse.” Isus opet nestade a hostija je mirovala u mojim rukama. Vratih je u kalež i zatvorih tabernakul. Isus ostade s nama. Tri slijedeća dana održavala sam klanjanje iz zadovoljštine.

Dn 44

Znamo čuti kako se kaže da je Bog svugdje, na svakom mjestu. To najčešće znaju reći oni koji baš ne ide na svetu misu, ne bi li se opravdali. Tada im je najbolje reći da je Bog svugdje.

Kršćani poznaju vremena i dane koji su na neki način “sveti”. U kojima se više Boga časti. Isto tako, postoje i sveta mjesta. To su obično hodočasnička mjesta, ili mjesta u kojima je više prisutna molitva. Rekli bismo da je sveto ono što je u službi Boga. Tako imamo i osobe koje su na poseban način Bogu posvećene.

Danas čitamo kako Isus želi iz ovoga samostana izaći i napustiti ga. Pitam se kako je to moguće? Kako je moguće da Isus napusti neki samostan, mjesto, u kojem žive posvećene osobe, koje mu se mole i koje ga časte? Čini se da je to ipak moguće. Barem tako Isus kaže.

Znao sam čuti od ljudi, a i sam to više puta doživio, kako je moguće u nekim crkvama, samostanima i mjestima osjetiti veliku prisutnost Božju. Nažalost, ponekad se i te kako može osjetiti da negdje Boga “nedostaje”. Teško je to, ali istinito iskustvo. Ako povjerujemo današnjim Isusovim riječima, onda je naše iskustvo stvarno istinito. Jedino tako možemo razumjeti hladnoću posvećenih mjesta i osoba. U njima “nedostaje” Isusa. Možda je, čitajući današnji odlomak iz Dnevnika, Isus i otišao.

Naše pitanje glasi: Kako ga zadržati da ostane? Faustina nam daje odgovor: “Tri slijedeća dana održala sam klanjanje iz zadovoljštine.”

Mjesto i osobe klanjanja uprisutnjuju Isusa. Tada on ne odlazi nego ostaje s njima, živi u njima i djeluje po njima. Prostori i ljudi u kojima boravi Bog imaju jedan poseban miris. To je “miris Svetoga”.

Razmatranje iz Dnevnika br. 21

Kad sam o tom izvijestila ispovjednika, dobila sam odgovor: “To se odnosi na tvoju dušu”. On mi reče: “Slikaj Božju sliku u svojoj duši.” Kad sam se vratila iz ispovjedaonice opet sam čula slijedeće riječi: “U tvojoj duši nalazi se Moja slika. Ja želim svetkovinu milosrđa. Želim da slika, koju ćeš ti kistom naslikati, bude svečano posvećena na prvu nedjelju poslije Uskrsa. Ta nedjelja treba biti svetkovina milosrđa. Ja želim da svećenici propovijedaju Moje veliko milosrđe prema dušama. Grešnik neka se ne boji približiti Mi se. Zrake milosrđa želim izliti na duše ljudi.” Isus mi se potuži riječima: “Nepovjerenje duša razdire moju nutrinu. Još više me boli nepovjerenje jedne izabrane duše. Usprkos Moje neiscrpne ljubavi ne vjeruju mi. Čak im nije dovoljna Moja smrt. Jao duši koja zloupotrebljava Moju ljubav.”

Dn 49,50

Na krštenju sam postao dijete Božje. Njegova slika je tada utisnuta u moju dušu. Kao što je Veronika dobila Isusov lik na rupcu pa na križnom putu čujemo “Ogledaj se u to ogledalo često”. Danas se gledam u ogledalo svoje duše. Vidim li u njemu sliku Milosrdnog Isusa? Što je zatamnilo zrake? Zašto je lik tako nejasan? Molim te Isuse, izlij danas zrake svoga milosrđa na moju dušu. Izlij zrake krvi i vode i operi prostore srca da Tvoj lik zasvijetli u meni.

Isus traži štovanje prave slike. Svojom jednostavnošću i pristupom našoj stvarnosti On je nastavio iznenađivati. Kao što je iznenadio pismoznance i farizeje u ono doba, On danas iznenađuje svećenike koji ne mogu vjerovati da Isus traži tako nešto obično i jednostavno. Zapleteni u pastoralnim planovima i programima, zamagljenih očiju i pogleda, ne uočavamo kako je Isus našao malene duše i proširio pobožnost Milosrdnom Isusu po slici.

Isuse, ti želiš da svećenici propovijedaju tvoje milosrđe. Obasjaj ih zrakama svojim, neka ih prožme Tvoje srce, neka sjaj tvoj nema kraj. Jednom zgodom mi je jedan dobri svećenik rekao otprilike ovako: “Ma prihvaćam ja Božansko milosrđe, ali zašto je ta svetkovinu Crkva stavila nedjelju iza Uskrsa, kad počinju krizme i kad imamo toliko posla? Moj odgovor: Ali to je tražio Isus! Isuse, Ti kao da ne znaš koliko mi radimo i čime se sve bavimo. Ti nešto dodaješ i tražiš. Pa zar možda nisi zadovoljan s onim što radimo? Zar misliš da je to što tražiš vrjednije od svega drugog? O moj Bože, tko će to povjerovati? I gle, čudo! Ti uvijek pronalaziš one koji ti vjeruju. Već vidim rijeku ljudi koji štuju Tvoje milosrđe! Isuse, Ti si Istina!

Razmatranje iz Dnevnika br. 22

Kad sam kazala Majci predstojnici što Isus zahtijeva od mene, Majka uzvrati da to Isus treba jasnijim znakom dati da se razumije. Molila sam Isusa za jedan znak kao svjedočanstvo, zato da si Ti zaista Bog i moj Gospodin i da od Tebe dolaze ove želje. Tada sam čula jedan nutarnji glas kako govori: “Ja ću dati da me poglavari upoznaju kroz milosti koje ću podjeljivati preko slike.”

Dn 51

Ja ću dati…

Isus s. Faustinu ohrabruje tako što teret širenje njegova milosrđa ne ovisi samo o njoj, nego najviše o njemu. Stoga i kaže on sam će činiti. On sam će dati. Sam On vodi to djelo.

Mi u svom životu često mislimo kako moramo život urediti, uzeti ga u svoje ruke. Tako da zaboravljamo na onu narodnu: “Čovjek snuje, Bog određuje.” Neki dan jedan čovjek ispriča kako Boga možemo nasmijati. Tako da nešto planiramo, reče on. U današnje vrijeme kao da je važno biti zabrinut jer je to znak zrele ozbiljnosti i razumijevanja ovoga teškoga vremena. Isus kaže suprotno: Zašto ste zabrinuti… malovjerni…!

Pitam se danas što ćeš mi ti to Isuse dati? A odgovor se već čuje: što imaš a da nisi primio?

…da me poglavari upoznaju…

Mnogi od štovatelja Milosrdnog Isusa žele da biskupi, svećenici, prepoznaju i upoznaju Njegovo milosrđe na način kako je to Isus rekao s. Faustini. Vidljivo je da mnogi to još ne razumiju, ali je još uočljivije da mnogi prihvaćaju i da se uključuju u milosnu poruku milosrđa. Po cijelom svijetu je raširena poruka od bl. pape Ivana Pavla II., pape Benedikta, pa preko bečkog kardinala Schonborna, te mnogih znanih i neznanih biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, milijuna vjernika od Meksika, Filipina, Nigerije, Poljske te mnoštva naroda Božjeg u našoj domovini koji sklapaju ruke i u njima drže krunicu sa medaljonom Milosrdnog Isusa. Isus neprestano daje da ga se upoznaje.

…kroz milosti koje ću podjeljivati preko slike.

Isus se očito ne šali kada kaže da je slika koju štujemo milosna. Stoga je važno da širimo sliku, da je dijelimo i poklanjamo. Neka uđe u naše domove. Tko zna koliko ljudi se obratilo upravo preko slike? Vjerujemo Njegovoj riječi da se milosti dijele po slici.

Budi blagoslovljena, sliko Milosrdnog Spasitelja, jer po tebi nam On daje neizmjerne milosti u naša srca, naše domove, i cijeli svijet.

Isuse, uzdam se u Tebe!

Razmatranje iz Dnevnika br. 23

Ipak Božja je dobrota bezgranična. On mi je obećao vidljivu pomoć ovdje na zemlji i dobila sam je nakon kratkog vremena u Vilni. U prof. Sopoćku prepoznala sam Božju pomoć. Još prije nego sam došla u Vilnu, poznavala sam ga kroz moja nutarnja viđenja. Jednog određenog dana vidjela sam ga u našoj kapeli između oltara i ispovjedaonice. Istodobno sam čula glas u svojoj duši: “Ovo je za tebe vidljiva pomoć na zemlji. On će ti pomoći vršiti moju volju na zemlji.”

Dn 53

Svetac je onaj čovjek koji je svjestan svoje ograničenosti. Unatoč njoj, on se ne boji. Ograničenosti su sastavni dio našeg života. Njih je nemoguće izbjeći. Ljudi na vlasti, položaju, moćni gospodarstvenici, političari, čak i djelatnici u Crkvi, kao nekad farizeji, oni su više u opasnosti da skriju i ne priznaju svoju ograničenost, svoju ranjivost i potrebu da ovise o drugome. Upravo Milosrdni Isus nas ponovno osvještava kada kaže da na slici bude natpis: Isuse, uzdam se u Tebe! Pouzdanje i oslonjenost na druge je upravo suprotno od onoga što su učinili prvi ljudi u raju zemaljskom. Oni su htjeli ne biti oslonjeni i ovisiti o Bogu, već biti svoji, gospodari svoga života.

Sestra Faustina je očito prava svetica. Ona priznaje svoje nemoći i ograničenosti i kao takva zagledana je u Gospodina te od njega traži pomoć. Ne traži samo čisto duhovnu, nego želi da ona bude konkretna i vidljiva. Isus joj to daruje u liku o. Sopoćka, njezina duhovnika. Tako se pokazuje da Bog nije samo čisti duh, nego da je on vrlo konkretan i stvaran u liku čovjeka. Njegovo djelovanje je upravo takvo. I njegovi sljedbenici trebali bi biti “glavom u nebu a nogama na zemlji”, kako bi to rekao pokojni Ivan Šešo. Budi konkretan i stvaran i Bog će se vidljivo očitovati u tvome životu.

Razmatranje iz Dnevnika br. 24

Jednom sam čula glas u svojoj duši: “Održi jednu devetnicu za domovinu. Devetnica neka se sastoji od litanija Svih svetih. Moli ispovjednika za dozvolu.” Kod slijedeće ispovijedi dobila sam dopuštenje i iste večeri započeh s devetnicom. Na kraju litanija ugledah veliku svjetlost i u njoj Boga Oca. Između ove svjetlosti i zemlje vidjela sam Isusa pribijena na križ, tako da je Bog – htjedući gledati na zemlju – morao gledati kroz Isusove rane. Shvatih da Bog blagoslivlja zemlju poradi Isusa.

Dn 59 – 60

Ponekad se pitamo što i kako moliti? Nedostaje nam poticaja. Više puta nam i naše svakodnevne molitve postanu teške. Kako osvježiti svoju molitvu? Što i za koga moliti?

Zanimljivo je da sestra Faustina, osim što je dobila da moli veliku devetnicu Božjem milosrđu, dobila je nadahnuće da moli i neke druge devetnice. Ovaj puta devetnicu Svim svetima za domovinu.

Rekao bih vrlo jednostavno: devetnica je prava stvar za svakoga! Ona te potiče na neku konkretnu nakanu. Ona te kroz devet dana čini budnim i pozornim. Ona je kao jedan vlakić koji svaki dan prikači jedan vagon i putuje u pravcu koji ima cilj. Devetnica ti otvara prostor da staviš svoju vjeru u konkretnost devet svagdana.

Devetnica je omeđena od jedan do devet. Mi ljudi ponekad se bojimo bezgraničnosti, zato nam odgovara ovakva vrsta molitve koja ima početak i kraj. Devetnica je dakle bliska našoj stvarnosti. Ona se upliće u naš život i preko nje možemo doživjeti, vidjeti i opipati djelovanje Duha u našoj konkretnosti. Devetnica je kao jedan odrađeni zadatak, jedan uspješno položeni ispit. Ona nam pokazuje krhkost naše duše, ali i snagu naše volje. I još puno toga.

Ako nikada nisi ili dugo nisi izmolio neku devetnicu, bilo bi dobro da uskoro počneš. Možda najbolje odmah. Sam Bog će te nadahnuti što i na koju nakanu da moliš. To je prilika da kao i sveta Faustina na kraju devetnice ugledaš svjetlo. U tvojoj duši će se svakim izmoljenim danom upaliti jedno svjetlo. Tako će tama biti sve svjetlija dok se potpuno ne rasprši, u tebi i oko tebe.

Razmatranje iz Dnevnika br. 25

Poslana sam u Vilnu zamjenjivati dva mjeseca jednu sestru, koja je otputovala na treću probaciju. Ostala sam pak nešto dulje od dva mjeseca. Jednog dana htjela me je obradovati Majka predstojnica, dopustila mi je u društvu jedne sestre otići na Kalvariju i proći takozvane “Drozki”. To me je jako obradovalo. Trebale smo se voziti lađom iako to nije bilo tako daleko, po želji Majke predstojnice. Navečer Isus mi reče: “Ja želim da ostaneš kod kuće”. – Odgovorih: “Isuse, ipak sve je pripremljeno. Ujutro trebamo putovati, što ću sada učiniti?” A Gospodin je odgovorio: “Ovaj izlet škodit će tvojoj duši”. Ja uzvratih: “Tomu možeš odnemoći. Upravljaj stvarima tako da se tvoja volja ostvaruje”. U tom trenutku oglasi se zvono za polazak na noćni počinak. Jednim pogledom oprostih se od Isusa i pođoh u svoju ćeliju. Osvanu lijepo jutro. Moja pratilja radovala se da će biti lijepo, da ćemo puno toga vidjeti, a ja sam pak bila sigurna da nećemo putovati, iako dotad nije bilo nikakvih smetnji za put. Trebale smo se ranije pričestiti i odmah otputovati nakon zahvale. Za vrijeme svete pričesti lijepo vrijeme se potpuno promijenilo. Nije bilo za objasniti otkuda su oblaci prekrili cijelo nebo te je započelo lijevajući kišiti. Svi su se čudili da je kiša mogla doći iz tako lijepog vremena. Nitko nije mogao očekivati da se za tako malo vremena vrijeme moglo promijeniti. Majka predstojnica mi reče: “Žao mi je da ne možete putovati”. Ja uzvratih: “Majčice, ništa to nije što ne možemo putovati. Božja je volja da ostanemo kod kuće”. Ipak nitko nije znao da je bila izričita Isusova želja da ostanem kod kuće. Cijeli dan provela sam u sabranosti i razmatranju. Zahvaljujem Bogu zato što me je zadržao kod kuće. Ovog dana Bog mi je podario mnogo nebeskih radosti.

Dn 64

Zanimljivo je čitati kako Isus pazi na dušu sestre Faustine. On zna da neke stvari štete duši, iako se nama čine da su lijepe, pobožne, odmarajuće. Isusu je važno da sve ono što radimo bude na spasenje naše duše i na njegovu slavu. Ako nije tako, onda nema potrebe činiti nešto što je nekorisno, štetno. Kako bismo znali koji su to trenuci, moramo tražiti njegovu svetu volju. Ovo gore navedeno iz Dnevnika dogodilo se zbog toga jer je Faustina prihvatila Isusovu želju da ne ide na izlet. Kad se Bogu preda u ruke, onda vidimo da je On zaista gospodar svake situacije. Čak mijenja vrijeme u našu korist.

Predajmo današnji dan u njegove ruke. Neka se ispuni njegova sveta volja. Stoga molimo: Isuse, uzdam se u Tebe!

Razmatranje iz Dnevnika br. 26

U početku novicijata bila sam vrlo ražalošćena što me je učiteljica novakinja odredila za dječju kuhinju, jer se s loncima nisam dobro snalazila budući su bili jako veliki. Najgore mi je bilo pranje krumpira, ponekad mi je polovica ispadala iz lonca. Kad sam to rekla učiteljici novakinja, mislila je da ću se postepeno na to naviknuti i prilagoditi se. Poteškoće nisu popuštale, jer su se moje snage smanjivale iz dana u dan. Zbog nedostatka snage udaljila bih se kad su se morali prati krumpiri. Susestre su primijetile da me je ovaj posao satirao i vrlo se čudile. One nisu znale da ja jednostavno nisam mogla pomoći usprkos nastojanja i samosvladavanja. U podne za vrijeme ispita savjesti, optuživala sam se pred Bogom zbog nedostatka snage. Tada sam čula riječi u svojoj duši: “Od danas će ti to biti lakše. Ja ću jačati tvoju snagu.” Navečer, kad je došlo vrijeme pranja krumpira požurila sam kao prva s povjerenjem u Gospodnju riječ. S lakoćom sam uzela lonac i dobro oprala krumpire. Kad sam podigla poklopac umjesto krumpira ugledala sam cijeli svežanj crvenih ruža u loncu, tako lijepih da ih je teško opisati. Jako sam se začudila i nisam razumjela njihovo značenje…

Dn 65 a

U prošloj meditaciji smo mogli pročitati kako Isus može promijeniti vrijeme (iz sunca u kišu). Ovdje otkrivamo da On jača fizičku snagu sestre Faustine. On je doista gospodar neba i zemlje. On može sve. Posebno to mogu osjetiti oni koji mu poput Faustine povjeruju. Više puta sam molio Gospodina da mi umnoži vrijeme kako bih sve stigao učiniti što sam naumio. Ne samo da sam to uspio nego sam se još uspio i odmoriti. Važno je s kakvom vjerom i nakanom ga molimo.

On je čudo učinio da pomogne sestri Faustini, ali ne samo zbog toga. Sestra Faustina je nakon Božjeg zahvata još više radila i žrtvovala se za druge sestre. Isus joj je učinio to čudo jer je znao da Faustina posjeduje ljubav za druge. Ona tu ljubav kroz žrtvu obilno iskazuje drugima. To je pravi razlog zašto joj je Isus pomogao. Svaki puta kada i mi budemo slično molili, željeli, činili, imamo velike šanse da i mi otkrijemo veliki svežanj ruža u našoj muci.

Isuse, pomozi mi da pomognem drugima!

Razmatranje Evanđelja

Mt 25, 1-13

“Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.” “Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: „Evo zaručnika!Iziđite mu u susret!“ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: „Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!“ Mudre im odgovore: „Nipošto! Ne bi doteklo vama i nama. Pođite radije k prodavačima i kupite!“ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: „Gospodine! Gospodine! Otvori nam!“ A on im odgovori: „Zaista, kažem vam, ne poznam vas!“ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“

Mt 25, 1-13

Razmatranje
Kraljevstvo nebesko je opisano kao događanje. Ono nije statično, nego je vrlo napeto i u pokretu. Ono je rad: uzeše svjetiljke, napuniše ulje, iziđoše pred zaručnika. Kraljevstvo nebesko iziskuje napor. Izgleda kao da se kraljevstvo Božje ostvaruje po našim djelima, trudu, muci, životu, djelatnostima. Ako tako promatramo kraljevstvo Božje i na taj način ga poimamo, obećano nam je u evanđelju da ćemo tada imati prilike susresti svog zaručnika tj. svoga dobroga Boga.
U evanđelju možemo uočiti još jednu zanimljivu činjenicu. Sve djevice (i lude i mudre) su pozaspale. Očekivali bismo kako su mudre dočekale zaručnika a mudre nisu. Naprotiv, evanđelje govori da su zaspale i jedne i druge. To je utjeha za našu slabost, za slabost našeg iščekivanja. Očito je da Gospodin računa na našu slabost, našu narav, karakter, umor, boli. Međutim, Gospodin računa i na našu mudrost. Mudre djevice su imale ulje.
Imati ulje znači iskoristiti vrijeme milosti, trenutke kada smo u prilici više moliti, činiti dobro, postiti, trpjeti itd. Jer doći će vrijeme sna, vrijeme kada to nećemo moći. Mnogi sveci nas uče da tada, kada dođe suhoća ili san živimo od onih trenutaka kada smo punili svoje svjetiljke na duhovnim obnovama, hodočašćima, klanjanjima, bratskim druženjima, pohodima, služenjima bolesnima i starima.
Budimo stoga mudri i punimo svoje svjetiljke dok je vrijeme.
U evanđelju smo čuli još jednu rečenicu: „…i zatvore se vrata!“
Nisu dakle sve ušle na svadbu. Sjećam se jednog profesora koji je znao reći kako ćemo se u konačnici svi spasiti. Jedan opet stariji župnik je uvijek završavao svoje propovijedi riječima: „Svi ćemo u lijepo nebo. Amen.“
Očito je dakle, da se vrata ipak zatvaraju i da neće svi ući. Tako barem govori današnje evanđelje. Što meni znači da su drugi ušli unutra a da sam ja ostao vani gdje će biti mrak, „plač i škrgut zuba“ ? Zato, idi danas i kupi ulje za svoju svjetiljku.

Mk 1, 14-20

A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Mk 1, 14-20

Razmatranje

Razmatrajući današnje evanđelje, želja mi je provesti vas kroz nekoliko kratkih misli i tema, koje mogu biti korisne i za vaše osobno razmatranje;

1. Ivan je predan – Nakon što je Ivan predan nastupa Isus. Očito je da kod Gospodina postoji slijed događaja i da sve ima smisla. Čak i smrt Ivana Krstitelja. Taj slijed nam nam se otkriva u Isusu, a time se jasno očituje volja Nebeskog Oca. Mislim da bismo i mi u svom životu trebali otkriti slijed za naše korake, i tako uviđati volju Božju. Nemamo potrebu išta pretrčavati i preskakati.

2. Isus naviješta evanđelje- Nakon smrti Ivana Krstitelja, najvećeg rođenog od žene, može dakle doći još i veći- Isus. To je za nas i za „sav narod“ radosna vijest. Mi slušamo i gledamo i blagujemo Onog kojeg su toliki željno iščekivali i za kojim su čeznuli. Blago vašim očima što gledaju, i ušima što slušaju, govorio je Isus. Jesam li ja stvarno svjestan toga blaga. O, Bože hvala Ti!

3. Ispunilo se vrijeme – Očito je da sve ima svoje vrijeme. U svetom Pismu se često navodi baš ta misao. Npr. „ U punini vremena odasla Bog Sina svoga.“ Kada Bog nešto čini, onda je to u pravi čas. On ne može zakasniti kako ga neki sporim smatraju. Možda je danas baš punina nekog tvog vremena?

4. Približilo se kraljevstvo Božje, obratite se – Naše obraćenje nikad nije bez smisla. Smisao je Blizina Kraljevstva. Kad osjetimo blizinu Kraljevstva, a to je Bog, onda se naše misli i djela obraćaju u sličnost djelima Isusovim. Dokle god ne osjetimo blizinu Božju, nema obraćenja. Pitajte nekog obraćenika i čuti će te da je negdje kod nekog doživio i osjetio blizinu Božju. Obraćaju li se drugi uz mene?

5. Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi- Vjera je stalni polazak. To nije istočnjačko stanje mira. To je put, jer se i sam Isus nazvao Put. Tvoja vjera kao uspon na goru Karmel. Taj put te mijenja. Više nisi samo ribar, ili samo Petar, nego si ribar ljudi i Stijena. Po Isusu dobivaš veće dostojanstvo i ulogu. Moraš se odazvati i dopustiti da te promjeni. A tko od nas voli mijenjati navike. Ljudi koji imaju rak pluća i dalje se ne mogu odreći cigareta. Za ne vjerovati?!

6. Oni ostaviše sve- Bog po proroku govori da Ga mogu naći samo oni koji ga čitavim srcem traže. Ako si spreman tako učiniti, onda ćeš plakati svim svojim suzama i smijati se punim srcem kako kaže pjesnik. A ako si mlak, pazi da te ne ispljune iz usta kao što piše u Otkrivenju.

Mk 2, 18-22

Ivanovi su učenici i farizeji postili. I dođu neki i kažu mu: “Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?” Nato im Isus reče: “Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!” “Nitko ne prišiva krpe od sirova sukna na staro odijelo. Inače nova zakrpa vuče sa starog odijela pa nastane još veća rupa.” “I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će vino poderati mješine pa propade i vino i mješine. Nego – novo vino u nove mješine!”

Mk 2, 18-22

Razmatranje

Današnje evanđelje nam nameće post za temu našeg razmatranja. Zapadni čovjek će svojim stavom o postu izreći i napisati mnoštvo rasprava i knjiga. O postu se govori ne samo u kršćanstvu, nego i u drugim religijama i svjetonazorima. Možemo sve svesti na jedan zaključak: Postiti je dobro i potrebno. Postiti je korisno za dušu i tijelo. Stoga o postu i ne bismo trebali raspravljati  i dovoditi ga u pitanje, nego bi jednostavno trebalo postiti.
Mislim da će današnje evanđelje učiniti olakšanje svima onima koji ne poste. Oni će napokon naći opravdanje za svoj ne – post. Ni manje ni više, nego to opravdanje kao da dolazi iz Isusovih usta. Opravdanja za odricanje od hrane su otprilike ova: važnije je postiti od grijeha; postiti od jezika i zla govora; bolje nekom pomoći i učiniti dobro djelo; čitati Sveto pismo i tko zna kakva još sve djela možemo činiti da izbjegnemo post. Često su to dakle puki i pusti i prazni izgovori za fine obroke koje spremamo bez mesa tih posnih dana. Obično se može naći tada fina riba ili isto tako nešto fino i lagano. Zapravo to je prava prilika da napokon izvučemo neko staro jelo iz paučine, nešto što dugo nismo jeli. Sve naravno kako bismo postili. Od toga nisu imune ni samostanske, župne i druge crkvene kuhinje. Kako postimo i kako jedemo vidi se na našoj vanjštini. Ako je naš duhovnik preč.. Ivan Šešo, rekao da vidi na licu bogoslova da li i koliko moli, onda se još jasnije vidi tko i kako posti. Neke grijehe i možemo skriti, ali za post nisam baš siguran.
Sveti Ivan Kasijan je proždrljivost ubrojio među osam glavnih strasti, stavljajući je na prvo mjesto. On kaže: „ Kako ćemo se boriti protiv jačih neprijatelja ako nismo u stanju svladati najslabijeg?“. A to je upravo proždrljivost, neumjerenost u jelu i piću.
Isus u današnjem evanđelju govori: Postit će kad im se ugrabi zaručnik. On nije rekao da nećemo postiti, već da hoćemo. Osobito onda kad nam je ugrabljen Zaručnik. Pitanje za sve nas: Zar ne osjećamo da nam je Gospodin ugrabljen, da je nestao, da je daleko od nas i mi od Njega? Zar se u našoj Crkvi, samostanima, obiteljima ne vidi praznina koja umjesto živog Isusa zauzima sve više prostora? Kako je moguće to ne vidjeti? Ili ipak vidimo? Sve je to nedostatak živog Boga, našeg Zaručnika. Pa kad nema zaručnika, onda treba biti post, reče Isus! Post ispunjava prazninu i dovodi Zaručnika.

Mk 2, 23-28

Jedne je subote prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: “Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?” Isus im odgovori: “Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?” I govoraše im: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!”

Mk 2, 23-28

 

Razmatranje

Isus je osuđen jer „buni narod“. On je iz bare svih tih židovsko-farizejsko – pismoznanačkih propisa i religijskog ustroja onog doba i pogleda na svijet i Boga, jednom lakoćom i jednostavnošću kršio te propise. Uzmutio je baru sigurnosti i mira koji proizlaze iz vršenja zakona. Slušamo s početkom ove godine kako je Sveti Otac u propovjedi kod zaređenja dva biskupa rekao „da su apostoli bili sposobni prihvatiti Božji nemir prema čovjeku i Boga nositi ljudima, stoga se zahtijeva od biskupa da nasljeduju apostole. Dopustite da vas obuzme nemir Božji!“ I nastavlja: „Biskup mora imati nemirno srce, koje se ne zadovoljava običnim stvarima ovoga svijeta, nego se, slijedeći nemir srca, u svojoj nutrini ima sve više približavati Bogu, tražiti njegovo Lice, da Ga sve bolje upozna, kako bi ga mogao sve jače ljubiti“ – ustvrdio je Sveti Otac i nastavio:
Mora imati nemirno, ali i budno srce da može „razlučivati istinu od prividnosti“. Biskup mora biti ponizan da se pokloni Bogu koji je postao toliko stvaran i jednostavan da proturječi našoj oholosti, koja ne želi vidjeti tako bliskog i malenog Boga. I biskup treba biti ispunjen poniznom hrabrošću, ne razmišljati o tome što o njemu misli vladajuće mnijenje nego svoj kriterij mjerenja tražiti u Božjoj istini za koju se zauzima“ – kazao je Benedikt XVI.
I papa dakle govori da je nemirno i budno srce najsličnije kraljevima, apostolima i dakako samom Isusu. Tko je dakle taj koji nam ne da mira u našem vršenju zakona? Zašto nam sigurni i utabani putovi i njihova sigurnost ne donose mir? Tko nas to tjera i u progonstvo kao i Svetu obitelj, apostole i tolike svete? Tko to uzmućuje naš mir? Odgovor je jednostavan: Isus!
On je taj koji ne dozvoljava da stanemo. On želi da budemo na putu, da hitimo cilju vječnog poziva, kako reče sveti Pavao.
Isus je snaga onima koji subotom trgaju klasje. Svima onima koji se ne uklapaju u stereotipe religioznog djelovanja. On, Isus, je taj koji je snaga i opravdanje mnogim svecima koje su njihova braća u redovništvu ili biskupstvu progonili i zatvarali. On je srećom živ i uvijek na strani istine, jer sam je On Istina. Isus stoga nadvisuje zakon. Bez Njega on ne bi imao smisla. Možemo zaključiti današnje evanđelje ovako: Vjera je radi čovjeka, a ne čovjek radi vjere. Isus i biskup i svećenik i redovnik i kršćanin je tu radi čovjeka da mu služe, a ne obrnuto, rekao bi Isus!

Mk 3, 1-6

Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: “Stani na sredinu!” A njima će: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” No oni su šutjeli. A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: “Ispruži ruku!” On ispruži – i ruka mu zdrava! Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

Mk 3, 1-6

Razmatranje

Evanđelje nam u mnogo tekstova donosi izvještaje o ozdravljenjima koja Isus čini na bolesnima. Isto tako vidimo i u Djelima apostolskim da su apostole pratili znakovi i čudesa. Sveti Jakov u poslanici piše da se na bolesnike polažu ruke i da će im biti dobro. Mnogi sveci su također činili čudesa i po njihovoj molitvi ljudi su ozdravljali ili su zadobivali slične milosti.

U današnje vrijeme kada je teologija više antropološka tj. usmjerena na čovjeka, a ne toliko na Božju transcedentnost, nije ni čudo da se javila potreba da čovjek osjeti i doživi Boga u svom životu. Boga koji je živ i djelatan. Zapravo, to je jedan vid.
Drugi pogled je spoznati Boga koji mora biti velik i svemoguć, silan i čudesan. Bog koji sve može. U novim pjesmama mogu se baš čuti te riječi: Velik si, On je silan Bog nad nebom i zemljom itd. Čini se da je ta bipolarnost, s jedne strane da se Bog očituje u mom životu, a s druge strane se doživi Njegova veličina, snaga i moć izazvala u crkvi previranja. Ako se Bog pokazuje i očituje u čudesnim ozdravljenjima, onda je to po današnjem evanđelju evanđeoski. Rekosmo malo prije kako su takvi znakovi uvijek pratili svete. U čemu ili komu je onda problem? Jesu li problem oni koji su ozdravili, ili oni po čijim su molitvama zadobili zdravlje, ili oni koji ostaju bolesni, ili pak oni koji nisu nikad doživjeli da je Bog po njihovoj molitvi nekog ozdravio, ili pak oni koji u to ne vjeruju? Zašto se Bog ne bi objavljivao kao onaj koji sve može? Bog koji je velik i silan u snazi ozdravljanja, a isto tako sveprisutan u našem svagdanu. Možda je i Njemu dosadilo da bude nevidljiv i nemoćan?
A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: “Ispruži ruku!” On ispruži – i ruka mu zdrava!

Kako bi bilo dobro da nastavak evanđelja slijedi npr. ovako: kad su to vidjeli farizeji i pismoznanci silno se obradovaše što napokon Bog izabere proroke po kojima će svoj narod voditi u sili i snazi, te tako svima pokazati da je živ i da nas nije ostavio.
Takav završetak nije bio, a neće nikad ni biti. Stoga, svi oni kojima se Bog otkrio i objavio moraju znati da idu Njegovim putem kojim se nosi križ i ide do Kalavarije. Uvijek će se naći netko tko će vas razapeti, ali i netko tko će biti pod križem. Kad vas pogrde i prognaju poradi Imena moga, radujte se u onaj dan. Velika je plaća vaša na nebesima.

Mk 3, 13-19

Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dodoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle. Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.

Mk 3, 13-19

Razmatranje
Izvještaji evanđelja često navode kako se Isus uspeo ili uzišao na neku goru. Gorje općenito u mnogim religijama ima mistični karakter. Gorje u svojoj veličini znak je uzdignuća ljudske duše iznad zemaljskih aktivnosti. Ono se divno uzdiže iznad zemlje prema čistoći neba. Ono pročišćuje ljudsku narav i to nije nikakvo umišljanje. Zar i psalmist ne govori: „Silan je Gospodin u visinama“ Ps 93,4
Očito je da se sa gore bolje i vidi, ne samo zbog visine, nego je taj pogled i teološki. Isus na gori ili Isus koji je gore. On nam je poziv da se i mi uzdignemo gdje je On. Da uzdignemo svoje duše. „Gore srca“, govorimo u liturgiji i odgovaramo „Imamo kod Gospodina“.  Isus nas poziva k sebi. Naš Bog je Bog zajedništva. On je trojstven. Trojstvena ljubav. Ljubav može postojati samo u odnosu. Naš Bog je Bog odnosa. Bez odaziva Bogu nema odnosa, nema ljubavi, nema niti vjere.
On bira one koje htjede, veli današnje evanđelje.“ Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ Iv 15,16 Danas doživi da te On izabrao. Stoga imaš razloga biti sretan.
Dođoše k njemu da budu s njime. U tome se očituje sav smisao našeg kršćanskog života. Jedan se svećenik žalio Majci Terezi da je puno toga učinio dobroga, a nije sretan. Ona mu je tada rekla da njegovo zvanje nije posao, nego Isus. Tvoje i moje zvanje je biti u odnosu sa Isusom i ostvariti zajedništvo koje On ima sa svojim Ocem, i našim Ocem. Danas imamo osjećaj da je biti s Njim gubljenje vremena. Stoga svi jurimo u aktivizam koji kako sam i sam osjetio i uočavam kod drugih je često frustrirajući. O, danas budi s Njim!
On svoje učenike šalje propovijedati i da s vlašću izgone zloduhe. Ne bih sada o đavlu, jer njega ima ionako previše. Samo slijepi to ne vide. Radije bih se zaustavio na vlasti koju je Isus dao učenicima, duhovnoj vlasti koja u sebi ima veliku moć i silu. Čini mi se da neki svećenici i vjernici nisu svjesni snage te vlasti koju im je Bog dao. To je silan kapital. Cijeli pakao drhti od svećenika jer on ima vlast opraštati grijehe ili svezati Tamnoga u tamu. Premalo je reći za svećenika da je i on čovjek. On je po sili i snazi koju je dobio čovjek Božji! Njega je Isus izabrao da bude s njime i jak kao i On. Dao nam je svima  dostojanstvo sinova i kćeri. Kakav dar, kakva snaga!

Mk 3, 20-21

I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: “Izvan sebe je!”

Mk 3, 20-21

Razmatranje
Njegovi ga žele obuzdati jer se govorilo da je izvan sebe. Za Isusa govore da je izvan sebe. I mi za nekog kažemo ili smo čuli da je izvan sebe, nije pri sebi ili nije normalan, tj. ne ponaša se razumno. Očito da se Isus nije potpuno uklapao u čitav tadašnji sistem vjerovanja. On ne postupa normalno u svim segmentima življenja. Zapravo ako gledamo čitavu poruku kršcanstva i naše dogme, onda vidmo da su mnoge stvari zapravo pomalo nerazumne.
–    Jedan Bog a tri božanske osobe
–    Bog je nestvoren, vječan i svemoguć, a umire
–    Isus Bog koji se rodio kao čovjek a ostao u kruhu
–    Marija ostala djevica a rodila vječnoga Boga
Da bi to sve prihvatio i vjerovao, na neki način moraš biti lud, i to lud ovom svijetu. Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra da posrami jake, i ono što nije da uništi ono što jest. Jer slabo Božje jače je od ljudi.
Zato je dobro i posve normalno da kao kršćanin doživiš da te ovaj svijet ne prihvaća, da tvoje življenje izaziva prezir i podsmjeh. Ti se ne možeš suobličiti ovomu svijetu. U svijetu ćete imati muku, ali ne bojte se jer ja sam pobijedio svijet, rekao je Isus. Ti ne smiješ pasti u zamku koja glasi „pa svi tako rade“ ili „ danas je takvo vrijeme“. Na slobodu nas Krist poziva, i mi slobodno možemo reći NE svemu onom što nije On. Ne boj se da ćeš ostati sam. On trojedini Bog je zajednica, društvo. On nikad nije sam i ti nikad nećeš biti sam. On će ti darovati i prijatelje i suputnike na tvome putu. Imaj snage biti izvan sebe, a biti u Bogu.
Došli su Isusa njegovi obuzdavati. Možda je Isus i tada rekao da su njegovi oni koje vrše volju Oca koji je na nebesima. Ako i ti vršiš volju Oca nebeskog i ti si dakle Njegov. Ako je od ljudi propast će, ali ako je od Boga onda uzalud obuzdavamo. Nije dobro urotiti se protiv Boga. Znamo kako takvi prolaze.
U nastavku današnjeg evanđelja Pismoznanci govore da Isus po poglavici đavolskom izgoni đavle. Nevjerojatna i očita pogreška! Očito je da pismoznanci ne poznaju Pisma iako misle da sve znaju. Njihovo znanje i pamet su relativna stvarnost. Ono što jedino nije relativno i što je važno je – poznavati Isusa. I danas se egzegeza tj. tumačenje Svetog Pisma odvojilo od njegove duhovne snage i duhovnog tumačenja. Kako reče jedan duhovni otac, da se događa da neki poznavaoci Pisma nisu duhovni i pobožni, i da ne poznaju Isusa. On je Riječ, Pismo Očevo! A isto tako, i ti si pismo Oca nebeskog. Drugi će iz tebe danas čitati.

Lk 8,16-17

“Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost. Ta ništa nije tajno što se neće očitovati; ništa skriveno što se neće saznati i na vidjelo doći.”,

Lk 8,16-17

Razmatranje

Govoreći o svjetiljki Isus progovara o smislu njenog postojanja. On nam objašnjava nešto što je samo po sebi razumljivo. Ipak, ta jednostavnost krije u sebi duboku tajnu. Tajna svjetiljke ne nalazi se u njoj samoj, nego u njenom odnosu prema drugima. Ako nitko ne postoji, nema odnosa, tj. relacije, tada ni svjetiljka ne bi imala smisla.
Ovih dana primjećujem u našem malenom selu u kojem živim sa još petnaestak ljudi, kako se javna rasvjeta pali onda kada se više nitko ne kreće. Ostala je na ljetnom vremenu kada je mrak padao iza 21,30 sati, a sada je mrak puno ranije. Iako se svjetiljka upali, čini se da nema smisla budući ona nikomu ne koristi.
Ja sam svjetlo svijeta, reče Isus. On je Sunce pravde, zvijezda Danica koja nema zalaza. On obasjava tamu pameti naše. Ako svjetiljka ima vrijednost za druge, i sam Isus je dar za druge. Stoga i reče: Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas. Uzmite i jedite. Uzmite i pijte.
To Njegovo predanje promatramo danas kroz svijeću koja izgara. Izgara i svijetli. A svijetli jer izgara.
I tako nas Isus uči da se trošenjem biva. Za nekog ili nešto. Ljudi se zapravo ne žele trošiti, biti za, dati se. Prevladava kultura uzimanja. Svatko uzima jer misli da se tako napunja, ostvaruje. I kako se više uzima, sve više siromašni postaju.
A kršćanina Gospodin poučava drugačije. I ako zaboravimo taj Njegov poučak, zaboravili smo ispravni način svog postojanja. Možemo reći i da se pobrkala ljestvica vrednota. A tada se gase svjetiljke. Prevladava mrak u dušama, obiteljima, svijetu. Nema toga tko želi izgarati.
Evo, ti danas učini što možda već dugo nisi: zapali svijeću i pomoli se svom Bogu da te nauči da budeš svijeća. Ili još bolje, budi danas svijeća koja će svijetliti drugima. Budi zapaljena svijeća. Svjetlo Kristovo!

Lk 8, 19-21

A majka i braća njegova htjedoše k njemu, ali ne mogoše do njega zbog mnoštva. Javiše mu: “Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti.” A on im odgovori: “Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.

Lk 8, 19-21

Razmatranje

Jednom mi reče jedan svećenik: Ne znam je li to što sam sve stariji, ali polako me počinje smetati silna navezanost i pretjeranost koju ljudi posvećuju svojoj obitelji kao da su djeca, roditelji neko božanstvo. Tako npr. da se vjernik u ispovijedi počinje optuživati za svoje grijehe, on počne pričati kako je unuka bolesna, ili kako je mama pala, sin je izgubio posao. Još tragičnije je kada se počnu opravdavati da ne mogu na misu jer moraju nedjeljom kuhati budući da nedjeljom dolaze djeca i unuci na ručak. I bezbroj takvih slučajeva. I nastavlja taj svećenik: pomišljam, budući da nemam obitelj i nisam oženjen, da ne razumijem ljude u njihovu obiteljskom svijetu. I tako sam u procjepu, sve dok ne čujem ove Isusove riječi današnjeg evanđelja.
Možda se danas netko neće složiti sa mnom, ali nije ni važno. Nisu ni Isusove riječi danas baš blage, kako god da se čine. Umjesto Boga, pojedinac ili obitelj postaje kult.
Dijete se rađa u obitelji. Bogu hvala. Dar Božji. Ali gle čuda oko njega. Svi mu se moraju diviti, čuditi, hvaliti. Svi su krivi u školi, osim njega. Iako je lijenčina i spava o cijele dane, on je dobri bakin unuk. Iako se zna da ona živi sa dečkom, ona je divna mamina cura i zašto ne bi tako živjela ako se oni vole. U  bezbroj slučajeva možemo otkriti kako svoju obitelj veličamo, uzdižemo na uštrb istine, pa i samoga Boga.
Današnji Isusov odgovor onima koji su ga pitali je vrlo jasan. Najveći je onaj koji Boga ljubi. Najbliži je onaj koji živi po Božjoj riječi. Ne trebamo mi ostaviti svoje bližnje. Oni su Božji dar. Ali, kako često zaboravljamo Boga na uštrb svoje obitelji. Kao gazimo istinu i pravdu da sačuvamo ugled nekog u obitelji.
Poznajem jednu gospođu kojoj se kći razvela od zeta. Našla je drugog i ostavila djecu i muža. Na sudu je tražila djecu k sebi. Njena majka je svjedočila protiv nje. Nije mogla prešutjeti istinu. Ona je prava majka. Isusova majka i sestra. Svi vi koji slušate Božju riječ i vršite je, vama će sam Bog darovati braću i sestre. I On sam bit će vam Otac i Brat!
Kakvo bogatstvo!

Lk 9, 1-7

Sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti.  I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. I reče im: “Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.”,

Lk 9, 1-7

Razmatranje

Iz današnjeg teksta jasno vidimo da Isusovi učenici imaju vlast i moć nad duhovnim svijetom i nad bolestima.
Gledajući sebe kao svećenika i današnju „dvanaestoricu“ tj. biskupe i svećenike, moglo bi se uočiti nema te svijesti o snazi i moći koja je darovana svakom svećeniku u svetom redu. Dobro je ako mi se to samo čini, a da nije stvarno, jer bi onda to bilo jako loše po vjeru, kako njihovu, tako i onih kojima su poslani. Svećenici mogu biti učeni, razumni, mudri, puni znanja, sposobni, ali najviše što mogu učiniti je koristiti se moću i vlasti koja je od Svetog, od samog Boga. U nevoljama i mukama života dobro je porazgovarati, posavjetovati se sa svećenikom, ali svećenik najviše čini kada se moli za dotične: bilo da dadne neki sakrament npr. ispovijed, pričest, bolesničko pomazanje, ili da se moli za dotičnog. Zbog toga su nam potrebni svećenici kao sluge Boga živoga koji su posrednici Božje sile i moći, te tako uprisutnjuju Božje kraljevstvo na zemlji. Svi laici ma kako bili duhovni nemaju tu silu i poslanje od Boga. Mogu oni imati ne znam kakve darove, biti duhovni pratitelji ili ne znam kako se zvati. Činjenica je da se danas mnogi igraju svećenika i duhovnih vođa. To može biti dobar znak da „sav narod bude prorok“, ali i upozorenje da svećenici ne rade ono što bi trebali, pa njihovo mjesto zauzimaju drugi.
Što je svrha svega?
To je navještaj kraljevstva Božjeg. Ono se naviješta u jednostavnosti, skromnosti, na putu, u siromaštvu i kroz mnoge nevolje i progone. Autentičnost navještaja možemo dakle promatrati kroz te kategorije.
Zašto je sveti Franjo imao uspjeha? Možda stoga što je bio siromašan, što su mu se rugali, bio prognan. Jednom riječju autentičan u navještaju evanđelja. Njegov život je bio živa propovijed. Njegov život je bio Kraljevstvo Božje. Dokle god su nam važne metode, oblici i načini, dotle će kraljevstvo Božje biti nedosanjani san. Biti slobodan i ne navezan znači biti širitelj Božjeg kraljevstva.

Lk 9, 7-9

Dočuo Herod tetrarh sve što se događa te se nađe u nedoumici jer su neki govorili: “Ivan uskrsnu od mrtvih”;  drugi: “Pojavio se Ilija”; treći opet: “Ustao je neki od drevnih proroka.” A Herod reče: “Ivanu ja odrubih glavu. Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?” I tražio je priliku da ga vidi.,

Lk 9, 7-9

Razmatranje

U današnjem kratkom odlomku evanđelja uočavamo Herodovu zbunjenost. Tu zbunjenost je izazvala isusova pojava i propovijedanje. Zaključujemo dakle da Isusova nazočnost izaziva zbunjenost. Isusov Duh mora u slušatelju ostavljati napetost. Taj izazovni stav je neminovan pred Njegovom naukom. Možemo se s pravom pitati je li Njegov nauk izazov ovom svijetu, nevjernicima, vladarima poput Heroda? Je li on izazov nama kršćanima, svećenicima, redovnicima i redovnicama koji kao profesionalci obavljamo svoje vjerske dužnosti? Budi li Njegova pojavnost znatiželju i nedoumicu u našem životu? Ili nam je pak sve jasno? Danas kada se sve želi ogoliti kako u politici, kulturi, javnom životu, tako i u crkvi, pa za nepoznatog Boga nema mjesta. Stoga i u crkvi mora sve biti jasno i sigurno. Njega, samog Boga se razgolitilo do te mjere sa se izgubila Njegova sveta nepoznata mističnost! Sve se čini kako bi se Boga upoznalo. Jednostavno kao da ga se želi potpuno razgolititi, isjeckati na komadiće te proanalizirati do u detalje. Naš zapadni način razmišljanja i djelovanja preko teoloških, pastoralnih, filozofskih, psiholoških, pedagoških metoda traži odgovor na Njegovu puninu, njegovu bit. Otkriva Njegova svojstva kako bi ih predočio na ponovno gledanje, promatranje i ispitivanje. A tko je Taj o kojem ni Herod ne zna? Pravo je pitanje da si na njega damo odgovor. Kako bismo Ga otkrili, moramo si Ga postaviti za cilj. Herod je tražio da Ga vidi. To je ključno. Imati Herodovu želju: vidjeti Ga! Zar i psalmist ne pjeva o tome kako želi vidjeti Gospodina: Gledajte u Gospodina i razveselite se!
Herod je Isusa želio vidjeti, ali ne kao svog Boga i Gospodina. Naše traženje i nalaženje Isusa će biti samo onda kada ga ne tražimo znanstveno i pedagoški, ili iz pastoralno psiholoških motiva; nego iz same vjere!
Stoga samo oni koji Mu se klanjaju , oni maleni u duhu i istini, oni će naći put da Ga mogu vidjeti.

Možemo danas moliti pjevajući:

Otvori mi srce o Bože
Otvori mi srce sad
Želim Te vidjeti
Želim Te vidjeti

Da vidim tebe Bože moj
Na prijestolju slave i moći
Izlij svog Duha na nas
Dok klanjamo se Tebi Bože

Svet si svet si svet si
Svet si svet si svet si
Želim te vidjeti